Novi Pazar, 10.02.2018. Predstavnici Nezavisnog policijskog sindikata Srbije (NPSS) danas su na sastanku u Novom Pazaru uručili zahvalnice ljudima koji su ukazali prvu pomoć i pomogli pri zbrinjavanju policajca Dragana Čekanovića koji je u septembru ranjen u Novom Pazaru od strane višestrukog povratnika Dženana Kačara.
Zahvalnice su uručene hirurzima Enesu Zogiću i Izetu Tutiću koji su operisali ranjenog policijskog službenika, Novaku Vuletiću, radniku parking servisa, koji se slučajno našao na licu mesta i prevezao povređenog svojim automobilom do zdravstvenog centra, kao i Narisu Hajdaragiću očevicu koji je pomogao pri ukazivanju prve pomoći Čekanoviću. Prethodno je održan radni sastanak Sindikata na kom je za novog predsednika Regiona južne Srbije izabran Feriz Halilović.
Podsetimo, Dragan Čekanović ranjen je prilikom redovne patrole kada ja na njega iz kafića pucao Dženan Kačar i tom prilikom mu zadao prostrelnu ranu u predelu stomaka. Napadač je ubrzo priveden, a zahvaljujući hitroj reakciji očevidaca Čekanović je ubrzo medicinski zbrinut i spasen mu je život. Iz tog razloga predstavnici Nezavisnog policijskog sindikata Srbije odlučili su da se simbolično zahvale upravo onima koji su dali nemerljiv doprinos u spasavanju života mladog kolege.
Zahvalnice je ovom prilikom uručio predsednik NPSS-a Miloš Jelnković koji se prvobitno obratio prisutnima: „U vremenu materijalizma ne smemo zaboraviti da su pravo bogatstvo naši prijatelji i dobra dela koja činimo i zapravo smo jaki onoliko koliko imamo prijatelja. Sindikat je bogatiji za ove plemenite ljude i pozivam kolege iz Novog Pazara da im, kada god su u mogućnosti izađu u susret. Isto tako se nadam da će njihova vrata za nas uvek biti otvorena, jer su sada deo jedne velike sindikalne porodice. Drago mi je što policija nije više zatvorena za spoljnu saradnju i što pored ovog usmenog hvala u ime celog Sindikata mogu da vam uručim i zahvalnice kao potvrdu da dobra dela nikada neće biti zaboravljena.“
Damir T. (20) usmrtio je nožem oca Sabra (46) u selu Pope kraj Tutina, danas oko 15 sati.
Kako “Blic” nezvanično saznaje, mladić je nasrnuo je na oca u popodnevnim satima ispred porodične kuće.
Oko 13 sati otac je dojahao na konju u alkoholisanom stanju zaletevši se na suprugu, koja se u poslednjem trenutku sklonila i izbegla konja i muža, što je bio povod sukoba izmađu njega i sina.
Kada je video pijanog oca da nasrće na majku, mladić se verbalno i fizički sukobio sa njim. Nakon razmene teških reči i udraca, Damir T. je uleteo u kuću i zgrabio nož. Kada je izašao u dvorište krenuo je ka ocu i tada je počela svađa i vika.
Dok su se njih dvojica valjali po podu, navodi izvor “Blica”, mladić je nožem Sabru prerezao grkljan.
Videvši oca teško ranjenog i oblivenog krvlju, mladić je pobegao u nepoznatom pravcu.
Inspektori novopazarske policije i viši javni tužilac izvršili su uviđaj.
Damir T. je od ranije poznat policiji, i u Tutinu poznat kao piroman.
Fotografija na kojoj predstavnici Zukorlićeve Stranke pravde i pomirenja uručuju novčanu pomoć Ćamilu Jukoviću, čoveku koji je nesretnim slučajem ostao invalid u sukobu između pristalica SDP i SDA 2004. godine, izazvala je brojne komentare na društvenim mrežama. U reakcijama na portalima se tvrdi da je ovim činom i fotografijom profesor Juković ponižen, a mogu se pročitati i komentari da novac koji je sakupljan u Luksemburgu nije prikupljen u ime BKZ ili SPP i da je kasnije zloupotrebljen u svrhe političke kampanje. Takodje, medju komentarima su i oni da su neki od ljudi koji su tada pucali sada u najbližem okruženju Muamera Zukorlića. Na ovu priču reagovao je i Bjelopoljac Refik Hot koji je ovaj čin žestoko kritikovao u tekstu pod nazivom “primitivizam prilikom darivanja”.
U tekstu koji je potpisao Hot stoji:
“Danas u Špirovoj piceriji, gdje je nastala ova slika, sjetih se događaja iz sredine ‘92. godine, kad’ Srbija i Crna Gora udariše svim vojnim arsenalom na Bosnu i Hercegovinu – tada, sjedeći sa prijateljima saznah da je nekom mladom čovjeku potrebna novčana pomoć jer je obolio od najteže bolesti a žena mu i dvoje djece nemaju nikakvo čare za život. Kupuje skupe inekcije i broji preostale dane svojega kratkoga života.
Pokrenu se priča o skupljanju novca po bjelopoljskoj čaršiji kako bi se pomoglo tom oboljelom čovjeku i njegovoj porodici. Većina odluči da, ja i neki Ibrahim obiđemo dućane i podsjetimo gazde na bolest i potebu našeg sugrađanina. Po snijegu i ledu prikupismo oko hiljadu zapadno njemačkih maraka. Umorni i promrzli okupismo se ponovo da se uruči prikupljeni novac.
Nekako mi lijepo u duši. Osjećaj korisnosti me ispunio, zaboravih na umor. Planiram ponovo uraditi isto, ako bude nekome potrebno. I u tom svom osjećaju – zadovoljstva, stigosmo kolima do kuće starijeg brata, od oboljelog mladog čovjeka. Znali smo se čitav život ali nam njegova reakcija pokaza da se nijesmo poznavali. Tako nas je dočekao da smo se okrenuli i vratili odakle smo došli.
Ne želim detaljisati. Želim samo reći da smo drugi dan vratili sav novac dobrovoljnim davaocima.
Srećom! Bili smo pismeni i tada, pa smo zabilježili četrdesetak imena i novčane iznose davanja…Halalosum sav rad, ali u životu se nijesam sramežljivije osjećao. Nikada od tada nijesam kolektivno učestvovao u humanim akcijama sličnog tipa.
Valjda istančanih čula, taj osjećaj nelagode imam s vremena na vrijeme kada se radi o humanitarnim akcijama a naročito kada je uručivanje nekome čovjeku tih prikupljenih sredstava u pitanju.
Tačno prepoznam koliko je primitivne bahatosti ili one prave ljudske solidarnosti kod uručivaoca novčanih sredstava. Radi li u ime Boga ili u ime svoje slave. Uručuje li se poklon zdravom ili ranjenom čovjeku. Sposobnom ili nepokretnom, u invalidskim kolicima?
Nadam se da će mi profesor Ćamil Juković iz Novog Pazara koji je vezan za invalidska kolica – halaliti, što ga pominjem u ovoj priči. Ali kako prešutjeti bahati primitivizam i nekulturu čovjeka koji mu uručuje – stojeći – neku novčanu donaciju prikupljenu u inostranstvu. Kažem stojeći jer je totalni nesrazmjer na slici obavezno zabilježenoj kako bi se reklo svijetu, ili poslala poruka o svojoj ” dobroti, altruizmu”, ili šta već. Uručivalac poklona je moj bivši fb. prijatelj i strastveni podržavalac g. Zukorlića. Neću mu pominjati ime. Nijesmo više prijatelji, kao i sedam osam drugih iz iste zajednice koji su me ne znam zbog čega ispisali iz prijateljstva. Otuda sam zaključio da je u pitanju zajednica koja ne trpi konstruktivnu kritiku.
Ali to je manje bitno u ovoj priči.
Ono što me je oduševilo na toj užasnoj slici su: crte na licu profesora Jukovića.
Grimase kojima govori svoje osjećanje. Vjeđe i čelo, oči i njegov instiktivni gest uopšte. Sve je rekao. Bravo profesore!
Neuporedive mi ove dvije vrijednosti. Bliža mi kultura i govor profesora u invalidskim kolicima, od zdravog i nadmenog uručivaoca poklona. Darivanje se uči od malena. Bez obzira na vrstu darivanja…
Radost darivanja je posebna vrsta radosti. Darom se može pokazati mnogo toga – ljubav, poštovanje, naklonost, nježnost. Pokloni pokreću emocije, radosne događaje, jer nikada ne idu sami. “U paketu” sa njima idu zagrljaji, poljupci i tople riječi i čestitke. Darivanje nije nastalo sa nama. Običaj darivanja star je koliko i čovječanstvo.
Stari Rimljani su, na primjer, jedni drugima poklanjali pozlaćene orahe i lješnike, kolače i med za sreću i svijeću kao simbol na životnom putu. Persijanci su poklanjali, najčešće jaja kao simbol blagostanja, dok je u srednjem vijeku u Engleskoj bilo jako popularno dragoj osobi pokloniti rukavice. Prema predanju, u hrišćanstvu darivanje je započelo posjetom tri kralja, koji su došli da vide tek rođenog Isusa (Isa a.s.). Danas se novogodišnji i božićni pokloni razmjenjuju kao sjećanje na taj događaj. Dakle: to je hrišćanska kultura a ne sekularna (građanska) kako je lažno žele prestaviti.
Ali je manje važno čija je kultura ako je plemenita. Davanje bilo koje vrste je najveće zarađivanje. Jako je važno kako se poklon daje.
Jedna kineska poslovica kaže, da je važnije kako je poklon upakovan, nego vrijednost, jer poklon nije obaveza, već znak ljubavi i pažnje. Zbog toga svaka vrsta darivanja ima samo jedno “pravilo” poklon treba dati od srca i pri tome voditi računa o ukusu i očekivanju (potrebi) osobe koju želite da obradujete. Jer, poklon govori mnogo toga o onome ko ga daruje. Poklonom razotkrivamo ono što smo, pokazujemo svoje emocije, želje, nadanja…Poklon priča o tome koliko imamo duha, šarma, koliko smo se potrudili, koliko stvarno volimo…
Francuski psiholog Žozef Mesinžer tvrdi da ljudi koji ne daruju (kupuju poklone), ili to čine jako rijetko, najvjerovatnije pate od raznih vrsta strahova, odnosno od hroničnog osjećaja nedostatka.
Poklon ima smisao jedino ako ima već nabrojana pravila. Za početak je bitno obuzdati ličnu oholost i sujetu, spustiti se na mjeru, jer bez toga poklon više vrijeđa nego što pomaže…”, napisao je Hot.
Radnik jedne firme stradao je pošto ga je udavila jedna od mašina u fabrici, potvrđeno je “Novostima”
PRIJEPOLjE – Radnik firme „Ćatić kompany“ Mirsan Jusović (28) stradao je u petak na radnom mestu nakon što ga je udavila jedna od mašina u fabrici.
Do nesreće je došlo kada je nesrećni mladić ušao u fabrički tunel kako bi očistio proizvodnu traku za proizvodnju rolata. Pošto je završio sa čišćenjem krenuo je nazad, ali ne putem kojim je ušao i koji je bezbedan, već je pokušao da se provuče ispod valjaka.
Kako je na sebi je imao duksericu sa kapom, krugovi valjka su dohvatili kapu i nesrećnog radnika ugušili.
Kolege nastradalog Mirsana samo imaju reči hvale za njega. Kažu da se radilo o vrednom, tihom i poštenom momku spremnom da pomogne svima.
– Bio je neizmerno dobar radnik i pre svega dobar čovek pomagao je svima i zbog toga su ga u firmi svi voleli – tužno kaže jedan od kolega nastradalog.
Firma “Ćatić kompani” zapošljava više od 100 radnika i slovi za jednu od najuspešnijih u zapadnom delu Srbije. Njen vlasnik Osman Ćatić kaže da je firma izgubila možda i najboljeg radnika te da je porodica ostala bez zlatnog deteta.
– Bio je dobar, poslušan i vredna radnik. Zalagao se da unapredi moju firmu, mogao je da radi non stop. Ostao sam bez iskrenog radnika, pre svega odličnog čoveka – tužno kaže Ćatić.
Mirsan Jusović biće sahranjen u subotu na groblju u rodnoj Velikoj Župi nadomak Prijepolja.
Potpredsednik Vlade Srbije Rasim Ljajić rekao je danas da presuda Ratku Mladiću ne predstavlja iznenađenje, imajući u vidu dosadašnju sudsku praksu u Tribunalu, kao i ranije presude Mladićevim podređenima.
Ljajić je u izjavi agenciji Beta podsetio da su na doživotne kazne pred Haškim tribunalom već osuđeni Vujadin Popović, Ljubiša Beara i Zdravko Tolimir, a Mladić se i u tim predmetima spominjao kao deo udruženog zločinačkog poduhvata.
“Ovom presudom će porodice žrtava verovatno dobiti delimičnu satisfakciju, ali u javnosti zemalja regiona neće prestati rasprave o interpretacije ove odluke Tribunala, u zavisnosti od etničke prizme iz koje se ona posmatra”, kazao je Ljajić.
Dodao je da se “nažalost svih ovih godina mnogo manje govorilo o patnjama žrtava, a mnogo više o onima koji su te zločine počinili, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost”.
“Sve dok imamo ostrašćenu i u navijačke tabore podeljenu javnost, neće biti ozbiljnijeg suočavanja sa prošlošću i zločinima koji su počinjeni devedesetih godina”, ocenio je Ljajić.
Istakao je da “bez obzira na što će u ovom trenutku nacionalne tenzije u regionu verovatno biti povećane, pomirenje zasnovano na istini i pravdi je imperativ za sve države i narode regiona, i moramo učiniti sve da sprečimo novi talas etničkih netrpeljivosti”.
