Zatvorim oči i omirišem… Ma, nema takvog mirisa na dunjaluku! Nije to ni parfem u parfimeriji, niti miris ružičnjaka u parku, natkani cvijetni tepih šarenih boja letnjeg ramazanskog dana, no, miris je to poseban, jedinstven, satkan od svih miomirisa, stare a nove, male a velike, urbane, a u isto vrijeme ruralne, sređene a ne sređene dive sandzačke… Čaršije pazarske!
Ovdje se vole a mrze, brane i kude, injate a druže… Koliko samo suprotnosti u jednoj dževahir kutiji staroj merdžanom okićenoj mogu u smiraju da žive…
Koračam, kaldrma poskakuje na šetalištu blizu sebilja odmah pored ćevapdžinice ,,Šadrvan”, vidim, tamo na dnu blizu tek zasađenog šarenog veza kružnog toka nekoliko ptica iščekuje svoju nafaku, svoj obrok… Tu stari dedo jedan, sipa nadrobljene trošice sinošnje ,,ramazanke” i hrani gladne golubove, pa drhtavim slabim glasom izusti:
– Još koji sevap uharica, ja sam evo što reknu jednom nogom u grop, alj’ vi deco udeljujte onoliko kolj’ko morete i kolj’ko vi nije ž’o, imate još vakta! Ja imam ovo trohu pitice… A, da imam i još više, nebi mi bilo ž’o!
Mudro zbori stari dedo, a gdje još možeš vidjeti starog dedu? U masi mladih lica pazarskih, tek poneki naidje. Nasmijah se, nastavih dalje.
Nedaleko od fontane na centru tamo ka Hendeku začuh lijep glas nekoga koji razlamaše ,, Oj Safete, Sajo, sarajlijo”, ko će bit’ nego Nuro, ko da je veselik krenuo na audiciju ,, Zvezda Granda”! Dvije djevojke stajahu taman pored njega, malo se prepadoše i značajno ga pogledaše (nisu odavde, onda začuh ljutit glas jedne od njih:
– SuPhanalla, što me uplaši, izijo ga vraK!
Ona druga djevojka nastupi nekako nadmeno, pa više koliko da nesto kaže izusti:
– Da Allah sačuva, ko je ovo?! Svašta, tutarak mi nabi!
Odlepršaše sa sve štiklicama usred bijela dana, nabadajući se kao da će se svakog trena svaliti na taze asfalt, odmah onde na autobuskom stajalištu pokraj parka… Zaustih im reći ko je taj ,,na daleko čuveni glas”, glas koji nas nekada nervira do bola, nekada nasmije, a nekada ga i ne primjećujemo… al’ zastadoh, kog je briga!
Kako se približih Hendeku tako proradiše moja čula mirisa još jače! Taze pitice zamirisale u pekari kod rahmetli Beskovog sina, kako tek Hendek zna da miriše kada pred iftarski vakat u svim pekarama u prvomajskoj vade pitice, a u redovima stoji po stotinu duša, skraćuju postači u muhabetu dug ramazanski dan… Tu se ponekad poneko i pomalo zamjeri gurajući se u dugačkom redu, svi hoće pošto poto odmah piticu i to što vrućšu i to preko reda ako je moguće… Prisustvovala sam jednom takvom duelu prije dva dana cekajući u redu ispred pekare u Ćukovcu.
Ispred mene nedaleko od rafa pekare u redu stoji jedan mladić, iza njega hanuma srednjh godina. Mladić nervozno cupka patikom ispod izloga u jedan izbačeni lim (očigledno fali cigara), a jos cijelih pola sata do iftara. Svi ćute, češkaju se, njihaju u redu, neki ponešto promrmljaju sebi u brk… Kad ti Bog dade samo zapiska dama srednjh godina ( što bi neki rekli ,,polovnjača”) unezvereno:
-Šta cupkaš tom nogom više, odvali ta’ šalter?! Dobaci mladiću ispred nje.
– A ti što se ruškaš Allaha ti, ko da ti je zadnje, šta si zapela?! Odbrusi nervozni dečko.
– Ene ti njega, cijelo vrijeme ja ga trpim samo što u izlog nije uljego, u dušu mi stao!
Nemo postet ako ne moreš, dje ti je ,,pazarska kultura”?! Zapišta gospodja!
– Nemo gospodjo brate, neka, dečko nije ništa loše učinjeo! Hajde bogoti Ramazan je, nemo te se svadjat, sabor! No, ti momak izvini se ,,dami”, ne ide tako, more majka da ti bidne!
Simpatično dobaci uz smiješak hadzija Ismet, taksista iz Bukreša. Svi se nasmijaše, a ovo dvoje se razhalališe. Mladić potom gospođi ustupi mjesto, pokaza čuvenu ,,pazarsku kulturu”, ma, Pazar je to u Ramazanu! Nema svađe, nema zamjerke, rasprave…
Idući tako divnom nam čaršijom, uživajući u njenim miomirisima, smijući se dogodovštinama mojih sugrađana, zaboravih gdje sam upravo pošla
Jedno sigurno znam… Jedna je naša čaršija!
(Ajša G. Musa – Foto: Emir Mehović)