Uglavnom se radi o starijim maloljetnicima. Osobe koje su rođene 1977. godine, takvih je 88, zatim najviše je osoba koje su rođene 1978. – 177. Tu su i osobe rođene 1979. godine, njih 109. Oni koji su rođeni 1980. godine, dakle 15-godišnjaci…
Stotine maloljetnika ubijeni su genocidu počinjenom u julu 1995. godine u Srebrenici. Neki su ubijeni dok su preko šume, sa očevima, braćom, amidžama, djedovima pokušavali doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja, dok su neki “otimani” iz naručja majki u kompleksu Fabrike akumulatora u Potočarima, zgrade iz predratnog doba koju je koristio Holandski bataljon UNPROFOR-a kao svoje sjedište 1994. i 1995. godine.
Radi se o dječacima koji nisu znali za rat, mržnju ili neprijateljstvo. Njihove snove prekinuli su pucnjevi, a posmrtne ostatke su pronašle ili još uvijek traže majke po mnogobrojnim masovnim grobnicama u okolini Srebrenice, Vlasenice, Zvornika, Bratunca…
Predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović pojasnio je da “oni ne vode evidenciju o svim ubijenim u Srebrenici 1995. godine, nego samo o onim koji su nestali, a čija tijela nisu pronađena.
“Broj ubijenih u genocidu je nešto veći jer su neka od tijela ostala dostupna nakon ubistva njihovim porodicama, imali su priliku da ih sahrane i oni te osobe nisu prijavljivali kao nestale”, pojasnio je Mašović.
Kako je kazao, oni se vode evidencijom sa spomen zida u Memorijalnom centru na kojem su ispisana imena ubijenih.
“Tamo se nalaze imena 580 osoba mlađih od 18 godina. Sva ova imena nisu prošla kroz proces verifikacije u Institutu. Dobili smo podatke za 450 od ovih 580, imamo njihova imena i prezimena. Od tih 450, zajedno sa dvojicom maloljetnika koji će biti ukopani ove godine, broj onih koji su ukopani je nešto manji – 435. Jedan dio maloljetnika je ukopan u drugih mezarjima, a u jednom broju slučajeva porodice još uvijek nisu iskazale spremnost da ih sahrane jer ili čekaju druge srodnike ili su skeletni ostaci do te mjere oskudni da porodica smatra da treba još malo sačekati da se pronađu dodatni dijelovi skeleta kako bi tijela bila koliko toliko kompletna”, izjavio je Mašović za AA.
Prema njegovim riječima, uglavnom se radi o starijim maloljetnicima.
“Osobe koje su rođene 1977. godine, takvih je 88, zatim osobe koje su rođene 1978., takvih je najviše – 177. Tu su i osobe rođene 1979. godine, njih 109. Oni koji su rođeni 1980. godine, dakle 15-godišnjaci, njih je 51, i 14-godišnjaka imamo 14”, istakao je Mašović.
Smatra da je proces traženja nestalih ušao u najtežu fazu zbog iscrpljenosti svih izvora informacija.
“Svi ti izvori informacija su, ne samo jedanput nego više puta, provjeravani, više puta se izlazilo na iste lokacije, obrađivale su se te lokacije. Broj svjedoka ne mogu reći da se smanjuje iz godine u godinu jer on nikada nije bio dovoljan, vrlo malo je insajdera direktnih ili indirektnih, oni koji su učestvovalo u samom ubistvu ili onih koji su na neki drugi način sudjelovali u prikrivanju genocida. Mi smo u fazi kada se iz godine u godinu pronalazi sve manji broj nestalih i to je, prije svega, zahvaljujući činjenici da je ogroman broj nestalih pronađen – preko 25.000, da je o rađen ogroman broj grobnica i da je sada preostao još jedan brojčano značajan dio nestale populacije kada je u pitanju Srebrenica, još oko 1.200”, naglasio je Mašović.
Kako je kazao, do sada je pronađeno, ali svi nisu identificirani, 7.111 žrtava genocida u Srebrenici. Siguran je da svi nestali neće biti pronađeni.
“Nema nijednog sukoba ili većih prirodnih nesreća gdje se radi o nestanku stotina ili hiljada ljudi koji su završeni potpunim pronalaskom svih nestalih. Tako će se desiti i kod nas. Jedan broj žrtava neće biti pronađen iz jednostavnog razloga jer fizički više ne egzistiraju, oni su spaljeni, njihovi skeleti su pretvoreni u pepeo i dim pa su se zločinci potrudili da uklone i taj pepeo i bace u rijeku Drinu. Jedan broj žrtava je tako dobro skriven da će biti vrlo teško otkriti te grobnice. Teško je u ovom momentu reći koji procenat žrtava neće biti pronađen”, rekao je Mašović.
– Treba ukopati i 96 žrtava genocida u Srebrenici koje nemaju identitet –
Naglasio je da nažalost ni ove godine neće ukopati 96 žrtava genocida u Srebrenici koje nemaju identitet.
“Oni bi trebali biti ukopani, po mom uvjerenju, zajedno sa žrtvama koje su dobile identitet, koje su identifikovane. One nemaju identitet iz prostog razloga jer dolaze iz porodica gdje su bili jedinci, nisu imali braću ili sestre, nisu se ženili ili udavali, nemaju djecu, roditelji im nisu živi, nemaju bliskih srodnika i nije bilo nikog ko bi mogao donirati krv u cilju njihove identifikacije. Takvih je u Tuzli 96. Oni su ekshumirani iz masovnih grobnica u okolini Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika, tamo gdje su i pronađene žrtve genocida u Srebrenici”, pojasnio je Mašović.
Naglasio je da neki od njih “duže od 20 godina leže u plastičnim vrećama u mrtvačnici u Tuzli”.
“Mislim da je to postalo nedopustivo, da je nehumano. Oni bi trebali biti u Potočarima jer su dijelili sudbinu identificiranih, živjeli su s njima u Srebrenici, umirali su zajedno, sahranjivani zajedno u masovne grobnice, premještani su zajedno i mislim da treba da podijele i to mjesto u Potočarima. Treba da imaju bijele nišane sa zamjenskim imenima dok se ne steknu uslovi da neki od njih ipak u budućnosti bude identificiran”, dodao je Mašović.
– Admir u trenutku smrti imao samo 15 godina: Smrt nastala strijeljanjem –
Mirsada Malagić jedna je od hiljadu majki kojima su u srebreničkom genocidu ubijena djeca. Izgubila je sinove Elvira, koji je imao 19 godina, i Admira, koji je imao samo 15, i supruga Salku. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u zvorničkoj Kamenici, a ukopani u Memorijalnom centru u Potočarima. O ubistvima najbližih, gladi koja je vladala u Srebrenici, haosu te 1995. godine Mirsada je govorila za AA.
“Moj sin Admir, kad je počeo rat 1992. godine bio je šesti razred, a Adnan je tek završavao prvi razred. Najstariji sin je bio u srednjoj školi. U Srebrenici sam izgubila mnogobrojnu rodbinu. Moj muž i djeca poginuli su padom Srebrenice. Admir je ima samo 15 godina i nekoliko mjeseci”, ispričala je Malagić.
Rastali su se 11. jula kod benzinske pumpe u Srebrenici.
“Došli smo do bolnice i tu se razdvajao put onih koji su htjeli ići preko šume i oni koji su nastavljali put prema Potočarima. Počele su da padaju granate, bila je masa naroda, nastao je haos, vriska, plač djece, galama…Praktično se nisam ni pozdravila sa svojim. Mlađi sin Admir je bio prilično porastao za svoje godine zato je išao preko šume”, prisjetila se Malagić.
Kako je kazala, u putu prema Potočarima ponovo je pala još jedna granata.
“Braća su mi kasnije ispričala da su moji otišli preko šume misleći da smo mi već nastradali. Ja sam tada ranjena”, ispričala je Malagić.
Posmrtne ostatke najmilijih ukopala je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
“Od sina Admira je nedostajalo nešto kostiju. U izvještaju ljekara je pisalo da je smrt nastala strijeljanjem. Bio je tih dječak, miran, baš moje dijete. U Srebrenici smo se mučili, bili gladni i žedni. Znam i garantujem da je gladan i ubijen. I on i njegovi vršnjaci. Međutim, posmrtne ostatke muža su pronašli u sedam, osam grobnica”, kazala je Malagić.
– Razdvojene porodice i traganje za posmrtnim ostacima ubijenih –
Almasa Salihović jedna je od brojne djece čije je djetinjstvo prekinuo rat. U julu 1995. godine imala je samo osam godina. Pored toga, njena tragedija započinje u Potočarima gdje je posljednji put vidjela brata Abdulaha koji se, poput brojnih srebreničkih muškaraca i dječaka, nije uspio spasiti zločinačke ruke. Tek je bio napunio 18 godina.
Danas radi kao glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
“Brat Abdulah je zajedno sa našom sestrom Fatimom bio u kompleksu (bivša Fabrika akumulatora) kako bi zatražio spas od holandskih vojnika. Ja, majka, druga sestra i brat nismo uspjeli ući u kompleks jer je već bilo puno. Brat Abdulah je sa sestrom Fatimom bio unutra, dok smo mi bili vani”, ispričala je Salihović.
Kako je kazala, nisu imali nikakve informacije o njima.
“Mi smo uspjeli da uđemo u jedan od posljednjih autobusa, majka je nekako uspjela da uvede brata Saliha koji je tada imao 15 godina. Odvajali su i mlađe dječake od njega. Ugurala ga je ispod sjedišta i bacila na njega neku odjeću. Tako je uspio da prođe. Došli smo u Kladanj, sestra Fatima je došla kasnije istog dana i rekla da su Abdulaha odvojili na ulazu u prevozno sredstvo. Dio njegovih posmrtnih ostataka pronađen je u sekundarnoj masovnoj grobnici Čančari kod Zvornika 2008. godine. Tek je napunio 18 godina”, prisjetila se Salihović.
Kako je kazala, Abdulah je bio mnogo vezan za Fatimu.
“Bio je miran i staložen, mnogo privržen vjeri. Nažalost, vremenom mi blijedi njegov lik iz sjećanja ali još uvijek se sjećam njegovog glasa. Ove godine smo dobili poziv da su pronašli još njegovih posmrtnih ostataka. Nikad niste spremni za to. Nisam se nadala tom pozivu jer je prošlo 12 godina otkako smo pronašli njegove posmrtne ostatke. Kada ukopate nekog svog, ne razmišljate da je to šaka kostju, nego da je to kompletna duša, tijelo”, dodala je Salihović.
U genocidu u Srebrenici tokom jula 1995. godine, koja je u to vrijeme bila zaštićena zona Ujedinjenih naroda, ubijeno je oko 8.000 pretežno muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti, a protjerano više od 40 hiljada žena, djece i staraca. Posmrtni ostaci onih koji su ukopani u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari pronalaženi u desetinama primarnih i sekundarnih masovnih grobnica nakon rata u Bosni i Hercegovini.
Izvor: Anadolija
Foto: Samir Jordamović – Anadolu Agency
