Piše: prof. dr. Senadin Lavić
Dugo, odveć dugo traje epoha poricanja bosanskog identiteta. Ona se primarno raspoznaje na semiotičkoj ravni potiranja svakog semiotičkog sistema bosanskih znakova. Potpuno potiskivanje i negacija bosanskog semiotičkog sistema provodi se kroz kulturu, obrazovanje i politiku koja planski isključuje znak Bosne i mogućnost bosanske semiotike. Kako je, ustvari, postalo moguće da govor o bosanstvu izaziva brojne agresivne i konfuzne stavove u današnjoj Bosni i Hercegovini? Kako je semiotika postala potčinjena politici hegemonije? Bosanstvo se demonizira kao bauk koji etnopolitika i poluobrazovanost prokazuju i smatraju izdajom “plemenskih” svetinja. Istovremeno, skrivaju se bosanski prostori znanja i svijesti, a naturaju se antibosanska i orijentalizirajuća autodestruktivna poricanja i povijesni plagijati o porijeklu. Širom etno-religijske palanke širi se strah od “bosanskih heretika” i skriva se racionalan govor o jednoj tako važnoj temi za sve građane Bosne i Hercegovine. Čini se da je namjera ovoga nasrtaja na bosanstvo da zbuni javnost i zamuti pristup pitanju bosanske nacije i njezinog specifičnog identiteta!
Projektirano se želi dezavuirati bilo kakav govor o sekularnoj građanskoj Bosni kao nešto potpuno besmisleno. U ovome se prepoznaje autoritarni karakter onih koji unaprijed negiraju bilo kakvu mogućnost oslobađanja bosanske države od entopolitike i šovinizma. Pritom, zaboravlja se da građanska država stoji iznad površnih partijskih ideologija, usmjerenja, lidera i njihovih glasnogovornika i halucinacija naivnih neznalica.
U liberalnoj tradiciji Evrope oblikovanje nacija započinje kao proces jasnog odvajanja države od Crkve i uspostavljanja sekularnog društva. Potrebno je podsjetiti da u političko-pravnom poretku s aspekta građanskih prava (lat. ius civilis) svaki čovjek, koji je pripadnik određene političko-pravne zajednice ili države, ima neotuđiva prava čovjeka-građanina u svojoj državi. Ta prava se u širem smislu onda poistovjećuju s cjelinom ljudskih prava. U spisak ljudskih prava može se, između ostalog, navesti: pravo na slobodu govora, pravo na udruživanje, pravo na dostupnost javnih službi, pravo na proteste, pravo na političko biranje itd. Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789) navodi popis klasičnih prava građanina, naprimjer: pravo učešća u donošenju zakona, jednakost pred zakonom, jednaka dostupnost javnih službi, sloboda vjere, misli i govora, zaštita osobe od nezakonita uhićenja i dr. Generalna skupština Organizacije Ujedinjenin Nacija prihvatila je 1949. Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koja je bitno uticala na internacionalnu ili međudržavnu zaštitu tih prava. Na osnovu ideje građanskih i ljudskih prava svaki građanin određene države ima neotuđivo pravo i slobodu da racionalno govori, razgovara i misli o svakom mogućem pitanju ljudskog života.
Apsolutno je neprihvatljivo da predstavnici pravosudnih institucija, političkih partija, policijskih službi, propagandnih manipulatora, medijskih struktura ili religijskih institucija onemogućavaju taj govor i unaprijed ga proglašavaju besmislenim. Na taj način se pokazuje na kojoj razni komunikacije i razumijevanja današnjeg povijesno-političkog stanja Bosne nalaze se djelatnici u tim institucijama i službama.
U Evropi je u 16. stoljeću nacionalni osjećaj prvo razvijen u Engleskoj povodom odvajanja britanske krune i crkve od papinskog autoriteta, u vrijeme Henrika VIII koji je proglašen poglavarem Crkve, a ne više papa. Henrikovom Uredbom o prvenstvu (Act of Supremacy) iz 1534. godine engleski vladar/suveren jeste “jedini vrhovni poglavar na zemlji Engleske crkve, nazivane Ecclesia Anglicana”. Istovremeno, rimski biskup (to jest papa) ne posjeduje “ništa veće ovlasti u Engleskoj, nego što ih ima bilo koji drugi strani biskup.” Tako je došlo do odvajanja od Rima. Iz toga procesa je u 17. stoljeću razvijen poseban unutarnji osjećaj zajedničke pripadnosti nacionalnoj ideji i osjećanje građanskog nacionalnog ponosa. Riječ nation postala je sinonim s riječju people! Engleska je bila prva ili provrođena nacija u Evropi. Za njom je slijedila Francuska s buržoaskom revolucijom 1789. u kojoj je nova klasa kapitalista ili buržuja preuzela vlast, državu i resurse od feudalnog monarhijskog sloja kao nosioca poretka i tako otvorila epohu nacionalizma u čijem je osnovu bio kapitalistički ekonomski poredak. Kapitalizam ili novouspostavljena vlast kapitalista stvara od nacije instrument organiziranja poretka državne vlasti i faktor povijesne integracije, a sama država je sredstvo za ostvarenje moći kapitaliste i njegove klase. To je buržoaska država u kojoj se prepoznaje lukavstvo kapitalista da stvore novu epohu u kojoj će preko ideologije nacionalizma vladati državom koja im treba osigurati okvir za kapital u najširem smislu riječi.
U raspravi o bosanskoj naciji-državi (ili bosanskohercegovačkoj državi-naciji) treba posebno paziti da se ovaj pojam ne izjednači sa etnijom ili ne reducira na etničko-religijsku grupu. U tome se poštuje neophodna distinkcija između ethnosa i demosa! U okviru etnopolitike nacija je definirana samo i jedino kao “etnička nacija”, a ne građanska ili državljanska nacija. Etnopolitika i biopolitika manipuliraju građanima ili državljanima Bosne i Hercegovine, pretvarajući ih u objekte potrošenih ahistorijskih konspiracija iz 19. stoljeća. Samo se danas u Bosni neprestano građani države svode na “tri naroda”, “tri kulture”, “tri religije” i tome slično kao da oni ništa drugo nemaju u svome postojanju osim patologije etničke razlike! To nam govori da je na prostoru bivše jugoslavenske države ostao dominantan obrazac razumijevanja nacionalnog pitanja kao pitanja razlikovanja kulturno-religijskih formi u kojem se narodna grupa pokazuje kao dominantan povijesni oblik političke kulture, uzdignut do svetinje i iznad svega pojedinačnog, individualnog, konkretnog ljudskog. To se u Bosni prepoznaje kroz koncept “konstitutivnih naroda”. U njemu se pokazuje jezgra etnopolitike koja hipostazira kolektivistički politički mentalitet kao jedini mogući, a rigidno odstranjuje građanski poredak u kojem vrijedi ideal građanina sa svojim pravima i slobodama. Kada etnopolitika tumači koncept “konstitutivnosti naroda” onda se radi o suštinskoj negaciji suvereniteta Države Bosne i Hercegovine.
U etnopolitičkoj interpretaciji, koja by the way važi samo u dijelovima Bosne, etničke grupe ili narodi predstavljaju se kao suvereni! “Etnička konstitutivnost” ili “konstitutivnost naroda” negira suverenitet države Bosne i Hercegovine i potiskuje ravnopravnost građana na svakom dijelu Bosne i Hercegoivne. U etnopolitičkoj interperetaciji “konstitutivnost” se svodi na borbu oko teritorija, njezin cilj je teritorijaliziranje i podjela Bosne na religijsko-etničke oblasti. Iza famozne naracije o “narodnoj volji” stoji interes političkih oligarhija koje su se uzdigle nad državom i koriste je za vlastite ambicije. Zato oni pokušavaju od etnije napraviti prirodnu kategoriju, te sakriti činjenicu da su i etnija i nacija povijesno-kulturne i povijesno-političke tvorevine, izmišljotine, izumi ili konstrukti u kojima se montiraju lažne povijesne naracije o porijeklu i velikom pedigreu narodnih grupa.
Agresivna etnopolitika na Balkanu ne priznaje primat građanina. Ona ne želi prihvatiti da pojmovi narod i građanin nisu suprotstavljeni i neuporedivi pojmovi. U njihovom semantičkom polju radi se o liberalno-demokratskoj i etnopolitičkoj konfrontaciji državljansko-građanske i “etničke” nacije. Licemjerno banaliziranje građanina, dezavuira ga kao pravnu beznačajnost, svodi ga na grešku i “izdajnika”, ali zato preferira “konstitutivni narod” i kolektivistički duh u politici. Narodna grupa je izvor smisla života, a time i svakog prava – narod daje smisao pojmu “građanstvo” i pojmu “pravo”! Na tome se temelji svaka kolektivistička politika pa i etnopolitika. To je srž cjelokupne balkanske etnoplitike.
Uvijek treba podsjećati građane da je nacija “izmaštana” ili “zamišljena zajednica”, to jeste: ona je imagined community kako kaže B. Anderson, koja sebe u jednom trenutku počinje doživljavati kao homogenu političku zajednicu. To je postalo gotovo samorazumljivo. Slijedeći Gellnerovu pretpostavku da nacionalizam ne dovodi nacije do samosvijesti, nego izmišlja nacije “ondje gdje one ne postoje”, priznajemo ulogu nacionalizma kao političke ideologije zaslužne za proces “stvaranja nacija”. Tako država-nacija nastaje time što nacionalizam kroz ideologe-propagatore-utemeljitelje oblikuje nacionalnu svijest i usmjerava je pod krov nacije. Ne pojavljuje se nacija sama od sebe, kao neka biološka forma, ona je čisti povijesno-politički konstrukt grupe propagatora, rodoljuba i sljedbenika. E. Gellner je razvio argumentaciju da je nacionalizam djelatnost izumljivanja nacije – nacionalizam, dakle, stvara nacije. Time je uzdrmana predstava o primordijalnom “stanju nacije” ili, drugim riječima, njezinom trajanju od pamtivijeka. Znanstvenici su tek oko 1960-ih počeli da se ozbiljnije bave proučavanjem fenomena nacionalizma. Ernest Gellner o tome kaže: “ Iako je istraživanje nacionalizma započelo već u 19. stoljeću, o sistemskom i intenzivnom istraživanju može se govoriti tek nakon Drugoga svjetskog rata, pošto je počeo proces oblikovanja nacija u trećem svijetu. Kolaps komunističkih vladavinskih poredaka u Europi i obnova nacionalizama ponovno su, dakako, potaknuli i znanstveni interes za nacionalizam.”
Očigledan promašaj internacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini ogleda se u spornoj podršci etnopolitičkom diskursu i etničko-religijskom političkom organiziranju. Naravno, ostaje otvoreno pitanje da li se radi o slučajnoj podršci “plemenskoj politici”. Internacionalna zajednica je “naivno” podržavala etnopolitiku u Bosni kao da je to spasonosni model političkog života za njezine grđane koji su izašli iz ratne apokalipse koju su upravo etnopolitika i velikodržavni hegemonizam organizirali na tlu nestale SFRJ. Bosna i prostor bivše jugoslavenske države sa retardiranom nacionalističkom etnoplitikom i kontinuiranim konfliktom, žigosani kao opasno “bure baruta” koje može eksplodirati svakog časa, postaju poprište razračunavanja, nadmetanja, sudaranja i konkurencije za najmoćnije igrače savremenog svijeta u prvim decenijam 21. stoljeća. U toj konstelaciji krvoločni hegemonijski nacionalizam na Balkanu dijelom služi kao prostor izmještenog evropskog užasa u kojem se odvijaju okršaji “velikih sila”, dok malobrojni južnoslavenski narodi u isto vrijeme jedni druge manijakalno istrebljuju, ruše bogomolje, protjeruju stanovništvo, prave masovne zločine, razaraju gradove, preimenuju etnički homogene i čiste prostore… Istovremeno Bosna postaje “refugium” za migrante pred kapijom Evropske unije čiju granicu odano čuva policija države Hrvatske.
Postoje narodne grupe, etničke grupe, etnije koje sebe vole zvati nacijama. To je njihov subjektivni osjećaj, emotivna potreba i mogućnost. One tako svoju kulturnu formu prezentiraju kao naciju. Ali, one nisu posložene u internacionalni poredak kao nacije! Etnije nisu nacije! Današnji svjetski poredak je političko-pravni poredak Ujedinjenih nacija u kojem je Bosna i Hercegovina 177. članica. Time je omogućena državljanska bosanskohercegovačka nacionalnost ili pripadnost građansko-državljanskom identitetu Bosne. Postoje interpretacije nacije koje su proizašle iz škola primordijalizma i etnicizma, ali one pojam nacije i njegovo moderno semantičko određenje ne razumiju u političko-pravnom smislu današnjice, već neodgovorno preokreću etniju u naciju i kao takvu transponiraju u daleku prošlost, pa govore o “starim nacijama”, “pravim nacijama”, “velikim nacijama” i tome slično. U današnjim teorijama o naciji polazimo od Karla Deutscha i Ernesta Gellnera koji su potpuno odbacili ove sporne interpretacije i razvili modernistički pristup. Pitanje je danas jednostavno: zašto bi neko morao pristati na etničko-religijski model nacije ili obrazac nacije koja se razvija na religiji, ako su današnje države i društva sasvim multietnička? Da li to znači da moramo pristati na iskorjenjivanje drugačijih etničkih grupa iz našeg okruženja (kako to traži etnopolitika i njoj primjereni agresivni nacionalizam) i proizvoditi trajni konflikt kao modalitet postojanja? Balkanski interpretatori nacije, naravno, uvijek se pozivaju da postoje dva modela interpretacije nacije razvijena od 19. stoljeća sasvim jasno, ali oni zanemaruju da je danas 21. stoljeće i da je svijet uređen kroz ordo Ujedinjenih nacija, to jeste: država-nacija. Niko ne spori da postoje brojni narodi širom svijeta pa i na Balkanu! Čini se da velikodržavne politike na balkanskom prostoru previđaju ovu činjenicu, naravno ne slučajno, jer se ona ne uklapa u njihove hegemonijske projekte vođene pod egidom – “jedan narod, jedna država, jedna religija”. Ovakav etnicizam vodi direktno u konflikte između etničkih grupa. To je neprimjenljivo pravilo u Bosni!
Potpuno je sporno da se nacionalni identitet jedne ljudske zajednice obrazuje na religijskom identitetu. Spram takve prakse neophodno je izraziti što konkretniji skeptički prigovor i podsjetiti da je to pogrešan smjer za jednu ljudsku zajednicu. Religija uopće nema u svojoj nutrini ovu potrebu da ona određuje nacionalni identitet. To znači, ustvari, da je ona iskorištena od jednog sirovog, agresivnog nacionalizma koji nije obrazovan u duhu novovjekovne znanosti i etablirane epohe kapitalizma. Nacija, dakle, nije religijska jedinica! Nacija predstavlja kvalitativno drugačiju razinu postojanja od naroda u feudalizmu jer se vezuje za državu i kroz državu se izražava. To je zajednica ljudi koja je objedinjena državom, vladavinom prava i zakonima. Državljanska nacija ili nacija građana ima objedinjavajuće-inkluzivnu ulogu za sve svoje građane. U okviru teorije nacije predstavnici pravca modernista Karl Deutsch, Benedict Anderson, E. J. Hobsbawm, E. Gellner i mnogi drugi definiraju naciju kao „produkt“/rezultat stvaranja buržoazije, industrijalizacije, kapitalizma i modernizacije. Radi se o političkoj zajednici ili naciji koja se formirala od 16. stoljeća, te je ne treba miješati s narodom koji je u feudalizmu živio kao podanička masa nekog monarha. Pripadnici nacije su građani, a ne podanici nekog vladara. Etnički nacionalizam voli da vraća političku zajednicu na podaničku zajednicu potčinjenu nekom “vođi” ili “legitimnom predstavniku”! Povijesno-političkim razvojem građanstva nacija preuzima legitimirajuću funkciju od religije zbog čega se pojam moderne građanske države i pojam nacije povezuju u 19. stoljeću.
Naspram građanske nacije nastupa separatističko-iredentistički nacionalizam koji se poziva na narative o porijeklu, “starosti nacije”, “povijesnom pravu”, etnogenezi i konstrukciji izvornosti grupe kako bi se etničko-religijska grupa izdvojila iz jedne veće cjeline. Stoga, naprimjer, da bi se potisnula pomisao na mogućnost bilo kakvog bosanskog identiteta, svakodnevno se demonstrira agresivni velikosrbijanski nacionalizam među bosanskim Srbima kako bi oni postali totalno “otiknuti” ili mentalno odvojeni od Bosne. Njima se naređuje da oni nisu i ne smiju biti “bosanski Srbi”. Taj agresivni nacionalizam je na ivici ekscesa i sprječava ljude da ostvare normalnu egzistenciju. On je napadan, primitivan, bahat, nasilan, bezobrazan, nekulturan i sirov. U takvom agresivnom nacionalizmu nastaju ideološki konstrukti reduciranja bosanstva na srpstvo i pokušaji da se bosanska teritorija srbizira, odnosno kroatizira i onda posljednično bošnjakizira. Takvi refleksi, također, pojavljuju se kod Hrvata i Bošnjaka na vrlo sličan način pa se počinje razmišljati o hrvatskoj i bošnjačkoj teritoriji u Bosni što apsolutno odgovara velikodržavnim ambicijama političkih oligarhija u Beogradu i Zagrebu. Etnopolitika, etnički nacionalizam i etno-identitet time dovode bosanski nacionalni (državljanski) identitet i svijest o bosanstvu do bauka i paradoksa u glavama današnjih ljudi. Oni su zbunjeni, dezorijentirani i raskorijenjeni u svojoj domovni Bosni i Hercegovini.
Zato se danas građanima Bosne i Hercegovine podvaljuje priča o Bosni kao “složenoj državi” u kojoj sve mora biti poredano prema “etničkom ključu” – od portira do akademika. To apsolutno nije tačno. Bosna i Hercegovina je pravno-politički prosta država sa visokim stepenom decentralizacije vlasti, a to je izraženo stavom da se ona sastoji od dva entiteta u kojima žive građani i narodi. Na izborima za loklani i državni nivo vlasti ne biraju narodi, nego građani. U Predsjedništvu države ne sjede vođe ili legitimni predstavnici naroda, nego izabrani građani iz reda sastojnih (konstituentnih) naroda bosanskohercegovačke države! Nigdje Ustav Bosne i Hercegovine nije definirao Bošnjake, Hrvate i Srbe kao posebne nacije – oni su narodi, narodne grupe ili etničke identitetne zajednice u okviru internacionalno priznate bosanskohercegovačke države-nacije! Oni se u Preambuli Anexa IV (Ustav Bosne i Hercegovine) pominju kao konstituentni narodi uz druge/ostale narode i građane. To ne znači da svaki građanin ne može o sebi misliti šta god hoće – da je ovo ili da je ono.
Nepoštivanje internacionalnog poretka i bosanskog nacionalnog (državnog) poretka kroz njegovu normativnu hijerarhiju, međutim, vođeno je antibosanskim projektom koji ruši pravno-politički skup normi i pokazuje se kao protivdržavno djelovanja u kojem se ispoljava nemogućnosti države da vrši efektivnu vlast na svome državnom teritoriju. To danas drsko demonstriraju pojedinci i političke orijentacije u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine koji ne priznaju normativnu nadređenost države Bosne i Hercegovine svim nižim razinama vlasti. Oni tako konstruiraju realnost koju nameću kao jedinu mogućnost, a ona je samo druga strana/forma osvajačkih ciljeva iz 1990-ih godina. Bosanska država-nacija podrazumijeva vladavinu prava!
Bez ozbiljno razvijene bosanskohercegovačke nacije-države sa svim njezinim pravno-političkim potencijalima, etničko-religijska obmana o naciji osiguravaće ambijent za pljačkanje građana, destabilizaciju društva i perpetuiranje konflikata između etničkih grupa koje, navodno, “stotinama godina” opsjeda “mržnja”. Osnovna struktura bosanske nacije-države podrazumijeva vladavinu prava, poštivanje čovjeka, borbu za pravdu, liberalno-demokratski poredak političkih vrijednosti, kritičko-argumentacioni mentalitet, insistiranje na racionalnom znanstvenom svjetonazoru, borbu protiv organiziranog kriminala, kvalitetan obrazovni sistem. Kada se sve to potisne onda se internacionalno priznata bosanskohercegovačka država-nacija svede na plemensko razračunavanja “tri konstitutivna naroda”. Uz ovu strukturu bosanske nacije-države i drugačijeg modela političkog djelovanja ljudi nužan je drugačiji sistem obrazovanja iz kojeg se isključuje ideologizirani narativ koji je već odavno postao sastavni element strukture obrazovanja. Postojeći sistem obrazovanja već nekoliko decenija, na svim razinama obrazovanja, pravi klonove etničko-religijskih primogenitura i onemogućava mlade ljude da se razvijaju, izvan sumnjivih pedagogizacija, u slobodne građane-individue, u misleće moralne pojedince, a ne klimoglavce i podaničke kreature koje se skrivaju iza čopora i mase istomišljenika bez vlastitog integriteta i ljudskog identiteta. Bosanska nacija podrazumijeva slobodno obrazovanje i njegov vrhunac u slobodnom univerzitetu koji neće služiti kao privjesak za političke manipulacije nekoliko interesnih grupa. Nužno je podsjetiti ljude u društvu da bez slobodnog univerziteta i slobodne znanstveno-istraživačke djelatnosti nema slobodnog društva i u njemu slobodnog čovjeka.
Razorna moć etnopolitike balkanskog konzervativnog duha pokazala je već da može uništiti države, narode, religijske institucije, obrazovne sisteme, znanstvene pogone, ljudske duše… Zar treba i dalje vjerovati da etnopolitika može pomoći ljudima u ovosvjetovnom životu!?
Preuzeto sa Vijesti.ba
Preuzela: Senada Kalić
