U poslednja 24 sata na korona virus u Srbiji je testirano 7.682 osoba, 102 osobe su pozitivne, a na žalost jedan pacijent je preminuo.
Prema poslednjim podacima Ministarstva zdravlja i Instituta “Batut”, na respiratorima u bolnicama širom zemlje nalazi se 23 pacijenata, što je pad u odnosu na juče kada samo imali 28..
Podsetimo, juče smo imali nagli skok broja novozaraženih u odnosu na samo dan pre – sa 29 u ponedeljak, skočili smo na 74 u sredu.
Danas je poleteo prvi turski dronomobil. Prvo leteće putničkio vozilo Turske, tokom testiranja krstarilo je na deset metara visine.
Dronomobil težak 239 kilograma, nazvan je po poznatom inžinjeru Al-Jazariju, koji je živio između 1136. i 1206. godine.
Proizviđač dronomobila ,,Baykar,, osnovan je 1984. godine, a proizvodi naoružane i nenaoružane dronove, kontrolne sisteme, simulatore i avionske sisteme.
Galib Gicić
Dodjelom nagrada završen Treći AJB DOC Film Festival. Članovi međunarodnog žirija, odlučili su da nagrade filmove u Takmičarskoj i selekciji AJB Prikazuje.
Tročlani internacionalni stručni žiri odlučio je da za najbolji film selekcije AJB Prikazuje, dodjeli za film Komšije,autorice Nerminke Emrić.
AJB DOC Main Award, nagrada za najbolji film u Takmičarskoj selekciji, dodeljena je filmu Ne u moje ime (Objector) rediteljke Molly Stuart.
Specijalno priznanje dodeljeno je filmu Uhvaćeni u mrežu (Caught in the net) čeških autora Vita Klusaka i Barbore Chalupove.
Nagrada programskog žirija Al Jazeere Balkans, o kojoj odlučuju članovi Programskog odjela ove TV-kuće Lejla Dedić, Sead Kreševljaković i Đani Hasečić, dodijeljena je filmu Transforming tomorrow bh. reditelja Dine Mustafića.
Zbog specifičnih okolnosti održavanja ovogodišnjeg festivala, koji se odvija bez prisustva gledalaca, Nagrada publike nije dodeljena.
Dušan Tomić i Goran Golub dužni su Hanki Paldum isplatiti 4.000 KM za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda.
Ovu presudu donio je Kantonalni sud u Sarajevu, a nakon žalbe Dušana Tomića i Gorana Goluba na presudu koja je donesena 2017. godine. Dvojac mora i platiti i 670 KM za troškove parničnog postupka sa zakonskom kamatom počevši od dana donošenja tužbe do isplate.
Podsjetimo, Goran Golub je tvrdio da ga je Paldum 1993. godine maltretirala u zatvoru “Silos” na Igmanu.
Informaciju o presudi na svom profilu na društvenim mrežama objavila je Hanka Paldum.
“Obavještavam sve one koji poštuju moj lik, djelo, moju karijeru i sve što sam u životu radila, kako sam najzad sa svog imena skinula stigmu i ljagu, nanesenu mi prije nekoliko godina, od strane Duška Tomića i Gorana Goluba, za navodno maltretiranje Gorana Goluba! Takve gnusne laži iznesene o meni opovrgnula sam pravosnažnom presudom suda, koju također objavljujem. Svi koji su upoznali moju malenkost, znaju da pripadam onoj kategoriji ljudi, koji čovjeka gledaju kao dobrog ili lošeg, a ne kojoj naciji pripada! To je moj svjetonazor i tako sam odgajana. Dobijajući satisfakciju za nanesenu duševnu bol, želim samo jos reći, da ne mogu da shvatim, da postoje takvi ljudi, koji lažima i prljavom neistinom nasrću na moral i etiku, u konkretnom slučaju na mene. Bog najbolje zna, ko su Duško Tomić i Goran Golub, a ko je Hanka. Neka im on sudi, za neljudski čin i blaćenje mog imena. Pravda je spora ali dostižna. Hvala svima koji su mi davali podršku. Nije bilo lahko, ali dobar je osjećaj da sam, hvala Bogu, porazila dvojicu loših ljudi i njihovu nakanu da me osramote. Hvala i Sudu koji je donio odluku o mojoj nevinosti”, poručila je Hanka Paldum.
portali
U sjenci rata u Bosni i Hercegovini zabilježeni su mnogi slučajevi zločina nad Bošnjacima u Sandžaku, uključujući policijsku torturu nad više od 15.000 ljudi. Tokom 1993. i 1994. godine u Srbiji i Crnoj Gori uporedo je vođen montirani sudski/politički proces protiv članova SDA Sandžaka koji su optuženi da su pripremali “oružanu pobunu u cilju uspostavljanja države Sandžak”, a potom osuđeni na nekoliko godina zatvora.
Priča koja je u periodu kada se događala bila medijski zapostavljena, a nakon toga zaboravljena, u fokusu je novog dokumentarnog filma Proces Sandžak srbijanskog reditelja Aleksandra Reljića, koji će u sklopu programa AJB Prikazuje biti prikazan na Trećeg AJB DOC Film Festivala u ponedjeljak, 14. septembra, u 19:30 sati.
“Ova tema me zaintrigirala davno, a intenzivnije sam počeo njom da se bavim prije nekih osam godina kada sam napravio specijalnu dokumentarnu emisiju o događajima u Sandžaku koja se zvala Zarobljeni u devedesetim. No, želio sam da se vratim, da priča ne ostane samo na toj emisiji, da napravim film. Ideja o montiranom sudskom/političkom procesu došla je nešto kasnije, jer mi se čini da je ona bila najzapostavljenija. S druge strane, veliki je izazov baviti se sudskim procesom, koji je pritom montiran, pa to još negdje i dokazati, sve vrijeme prolazeći kroz viktimizaciju tih ljudi”, kaže Reljić u razgovoru za Al Jazeeru.
Prvobitno je 2018. godine napravio kraću verziju ovog filma, da bi krajem prošle godine nastavio snimanje.
“Mogu da kažem da je film nastao iz neke četiri faze snimanja. Počeo sam u martu 2018., a produkcijski je sve završeno krajem februara ove godine. Volio bih da sam imao još malo vremena za snimanje, ali sam shvatio da sam ipak uspio zaokružti priču i da to može ići u eter”, priča nam.
Montirani sudski/politički proces u Sandžaku bio je dobro smišljen, priča Reljić, ističući da je cilj bio “Bošnjacima Sandžaka utjerati strah u kosti” i na taj način ih otjerati s tog prostora:
“Čini se da su veoma dobro analizirali situaciju i da je svaki optuženi, svaki uhapšeni bio priča za sebe. Ono što je neka zajednička karakteristika za sve njih je to što su to bili ljudi koji su uvaženi u čaršiji, bili su to profesori i ugledni građani. Dakle, ako njih slome – ako slome jednog profesora, jednog uglednog sportistu ili naprimjer jednog Ibrahima Čikića koji je slijep, ali je omiljen i među Bošnjacima i među Srbima – stvoriće strah kod stanovništva i postići to da ljudi same od sebe odlaze iz Sandžaka.”
Dodaje kako slučaj Ibrahima Čikića, slijepog čovjeka koji je osuđen zbog navodnog pripremanja snajperskih napada, prikazuje svu apsurdnost i bizarnost tog procesa.
“S druge strane, to pokazuje riješenost da se ‘utjera strah u kosti’ svima ostalima. Nisu se policijske torture završile na njima, one su bile raširene po cijelom Sandžaku i kroz njih je prošlo više od 15.000 ljudi. U Sadžaku se u tom periodu odvijao jedan šverc oružja, veoma interesantan u smislu da država prodaje puške narodu, a onda dolazi da ih razoružava, a onoga ko nema oružje brutalno premlaćuje. To je prosto bilo nenormalno, cijeli Sandžak je bio pun oružja, a razoružavane su samo bošnjačke kuće. Strašne stvari su se događale, posebno na tromeđi Srbije, Crne Gore i BiH, tu je zaista bilo i otvorenih zločina protiv čovječnosti i otvorenog protjerivanja stanovništva. Cilj je bio da se se naprosto taj dio u svakom smislu stavi pod kontrolu”, kaže.
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Vlada Crne Gore abolirala je političke zatvorenike, dok je u Srbiji taj process nastavljen narednih 20 godina, sve dok nije nastupila zastara.
“Puštanje političkih zatvorenika iz zatvora bio je dio Dejtonskog sporazuma. To što je u Srbiji taj process nastavljen, to što Srbiji nije odgovaralo da prosto odbaci sve te presude i da ih pusti, to je ista stvar kao u Crnoj Gori koja je abolirala osuđene, ali nikada nije dokazano da oni nisu bili krivi. Dakle, stepen viktimizacije tih žrtava procesa u Srbiji i procesa u Crnoj Gori je isti. Ishod je na kraju isti – u Srbiji je process zastario pa nismo nikad rekli da oni nisu krivi, a u Crnoj Gori su abolirani i nikad nismo rekli da nisu krivi. Dakle, isto se osjećaju, a odšteta koju su dobili je mizerna u obje zemlje.”