Radio Televizija Novi Pazar – ARHIVA

Author: Galib Gicic

  • LJAJIĆ: dr Lejla Bašić Ćeranić je simbol borbe protiv COVID-19 u Novom Pazaru

    LJAJIĆ: dr Lejla Bašić Ćeranić je simbol borbe protiv COVID-19 u Novom Pazaru

    Povodom smene dr Lejle Bašić Ćeranić oglasio se i Protpredsenik vlade Srbije i ministar Rasim Ljajić, koji je izjavio, da je bio iznenađen kada se na društvenim mrežama pojavila vest da je dr Lejla Bašić Ćeranić smenjena, i da je mislio da se radi o nekoj lažnoj vesti kojih je u prethodnom periodu bilo puno na teritoriji Novog Pazara.

    “Međutim kada sam video rešenje o njenoj smeni, pozvao sam direktora OB Meha Mahmutovića koji mi je rekao da se ne radi o smeni, već samo o zameni dok se ona nalazi na godišnjem odmoru. Nakon toga sam pozvao i dr Lejlu Ćeranić kako bih utvrdio o čemu se radi iz prve ruke, i ona mi je rekla da je bila iznenađena kada joj je kurirom poslato rešenje o toj smeni (zameni) i da njoj uopšte nije stalo do tog mesta već je razočarana načinom na koji je to urađeno” rekao je Ljajić.

    On ističe da šta god da je po sredi, Lejla Bašić Ćeranić je simbol borbe protiv Kovida u Novom Pazaru “i neko ko je zaslužio ne samo plaketu grada već i mnogo veće priznanje jer je malo takvih u celoj državi koji su svoj život rizikovali da bi pomoagali druge. Kamo sreće da je bilo više takvih jer bi posledice bile daleko manje”. kazao je on.

    Ljajić zaključuje, da iskreno veruje da će se ovaj problem rešiti i da će ona (dr Lejla Bašić Ćeranić) “nastaviti da radi posao koji je savršeno radila u proteklom periodu i biti uzor drugim lekarima i zdravstvenim radnicima”. Jer, kako ističe, ova priča sa korona virusom je daleko od svog završetka, a lekari i ljudi kao Lejla su neko ko može uspešno i da vodi i rakovodi u nastavku ove pošasti koja je pogodila svet.

    Indeksonline

    Podeli
  • MAHMUTOVIĆ: Ćeranićeva tražila odmor, infektivno mora imati načelnika u vreme pandemije

    MAHMUTOVIĆ: Ćeranićeva tražila odmor, infektivno mora imati načelnika u vreme pandemije

    Direktor Opšte Bolnice u Novom Pazaru dr Meho Mahmutović pojasnio je danas informacije o navodnom razrešenju dr Lejle Ćeranić sa funkcije načelnika infektivnog odeljenja te bolneice.

    Mahmutović je u izjavi za portal Indeksonline.rs rekao, da je Ćeranićeva heroj koji je sve vreme bila na prvoj liniji fronta u borbi protiv COVID-19 i koja je tražila godišnji odmor a da je na njeno mesto imenovan privremeni vršilac dužnosti kako ta služba nebi ostala obezglavljena.

    “Netačne su informacije da je dr Lejla Ćeranić razrešena sa funkcije načelnika infektivnog odeljenja. Ono što je istina, jeste da je Ćeranićeva tražila godišnji odmor i to od Subote pa je na njeno mesto imenovan vršilac dužnosti. a jedini specijalista koji može da je zameni je Binela Mavrić koja je inače zamenica načelnika Bušata i imenovana je dok je Ćeranićeva na 15-to dnevnom odmoru.

    Mahmutović je pojasnio da se radi o standardnoj proceduri i da će nakon povratka sa odmora ona biti vraćena na svoje radno mesto.

    Na socijalnim mrežama u Novom Pazaru pojavio se dokument na kojem se vidi da je Ćeranićeva razrešena sa pozicije VD načelnika infektivnog odeljenja novopazarske bolnice.

    indeksonline.rs

    Podeli
  • KODRIĆ: Alija Izetbegović – čovjek i historija

    KODRIĆ: Alija Izetbegović – čovjek i historija

    Znajući Bosnu i njezino biće, znajući njezinu povijesnu sadržinu i suštinu, predsjednik Izetbegović naglašava cjelinu i jedinstvenost države i njezina naroda (ili njezinih naroda), znajući da Bosna treba širinu i slobodu identiteta njezinih ljudi, ali i nužne poveznice među svim ljudima Bosne jer bez tih poveznica Bosne u suštini nema. Pritom, i ova Predsjednikova izjava testamentarnog je karaktera, kao i prethodna o nužnosti čuvanja i očuvanja vlastite nacije i bošnjačkog imena, vjere i tradicije, pri čemu ove izjave nisu ni u formalnoj, a posebno nisu u suštinskoj suprotnosti. Jer – kako je to Alija Izetbegović sa sigurnošću znao – naše bošnjaštvo nije suprotstavljeno našem bosanstvu, niti je naše bosanstvo suprotstavljeno našem bošnjaštvu, već se, zapravo, radi tek o dva različita, ali jednako potrebna i jednako realna, odnosno o dva usko povezana i komplementarna aspekta našeg kolektivnog identiteta: bošnjaštvom se identificiramo kao pripadnici jednog naroda, bez obzira na državu za koju smo vezani, i tako se uvezujemo s ostatkom našeg narodnog bića ma gdje živjeli, a bosanstvom Bošnjaci u Bosni i Hercegovini iskazuju svoju vezu s vlastitom državom te potvrđuju svoju vezu s drugim narodima i građanima u Bosni i Hercegovini.
    KODRIĆ: Alija Izetbegović – čovjek i historija

    Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić

    Rahmetli predsjednik Alija Izetbegović još za života postao je historija, a njegovo ime postalo je simbol – bio je djelić historije pred nama, pred našim očima i na dohvat ruke, a njegov životni put simbolizirao je mnogo više od života tek jednog čovjeka.

    Porijeklom iz porodice koju ju, kao i mnoge druge Bošnjake, prognaničko-muhadžirski put doveo u Bosnu kao onu konačnu tačku, tačku odakle se nema i ne može kud dalje, Izetbegovićev život bio je borba, stalna borba da se ostane i opstane ovdje, na ovom sudbinski dodijeljenom nam tlu, život daljnjih, novih, ličnih i kolektivnih progona i tamničenja, osvajanja slobode i životnih zamaha, pa opet progona i ponovnih tamničenja, padova i ustajanja, život stalnih pokušaja i nastojanja, traženja pravog puta, puta spasa i najboljeg izlaza… Taj jedan ljudski život, taj jedan ljudski vijek, kao i da nije bio samo život jednog čovjeka, samo jednog iz cijelog ovog naroda, već kao da se u to jedno vremenski ograničeno ljudsko življenje u metaforičkom smislu naselila historijska sudbina čitavog tog naroda – historijska sudbina Bosne i Bošnjaka. Jer, nije li historija i Bosne i Bošnjaka upravo jedno golemo, stoljećima dugo nastojanje da se ostane i opstane ovdje, u svojoj zemlji, u svojem biću, u onome gdje jesi i što jesi, historija i progona i tamničenja, ili historija uskraćivanja i zabranjivanja, historija borbe i osvajanja slobode, i historija njezina ponovnog gubljenja, i ponovnog njezina osvajanja, historija uvijek nekih novih nesreća i padova, i historija uvijek nekih novih uzdizanja i kretanja naprijed, uprkos svemu…?!

    Alija Izetbegović bio je, dakle, jedan od nas – tipični čovjek Bosne, s tim da je njegov usud bio taj da su se u njegovu vlastitom životu simbolički reflektirali neki od ključnih aspekata historijske sudbine Bosne i Bošnjaka na način sinegdohe, odnosno tako da dio predstavlja cjelinu i obratno. A to nije slučajno.

    I danas se rado spominjemo davnog, pradavnog bana Kulina – „Kulina bana i dobrijeh dana“, i to baš zato što u Bosni, našoj domovini, toj malehnoj zemlji na raskršću svjetova, gotovo nikad nisu lahka i lagodna vremena niti vremena bez izazova i iskušenja, ili su ta vremena uvijek rijetka i uvijek kratka. U takvoj Bosni rastao je i oblikovao se i Alija Izetbegović, u takvoj Bosni stjecao je iskustvo i mudrost života, iz takve Bosne motrio je i razumijevao život i svijet oko sebe, i – konačno – kao državnik vodio je baš takvu Bosnu, nastojeći sačuvati i njezin vlastiti život – njezino daljnje povijesno-državno postojanje, i živote njezinih ljudi. Takva Bosna gradila je i suštinski odredila Aliju Izetbegovića, i baš takvu Bosnu mislio je i promišljao Alija Izetbegović, i sve to ostavio je i u svojem djelovanju – u svojem bosanskom državničkom djelu, ali i u svojim tekstualnim tragovima mislioca i mudraca Bosne…

    Bosna je kompleksna zemlja u svojoj povijesnoj i egzistencijalnoj zbilji, ali je istovremeno i zemlja neke neobične, čudne – mrke ljepote u svojoj suštini. Stjecajem povijesnih okolnosti pozicionirana svojim bićem između muslimanskog Orijenta i evropskog Zapada, u naročitom liminalnom prostoru, Bosna je i heterotopijski prostor – prostor i tamo i ovdje, ali ni tamo ni ovdje, ali je, isto tako, i osobeni utopijski prostor ili prostor utopije. Ta naročita, složena ambivalentnost Bosne reflektirala se i u mišljenju o Bosni Alije Izetbegovića, a na poseban način odredila je i Izetbegovićevo bosansko državničko djelovanje. Pritom, Izetbegović je Bosnu promišljao s punom historijskom utemeljenošću i iskustvenom uvjerenošću, a njegovi zaključci bili su zaključci s kulturološkom, sociološko-filozofskom i politološkom relevantnošću, a što se sve zaokružilo u iznutra složen, ali suštinski jedinstven sistem mišljenja i djelovanja.

    „Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem“ – izjava je predsjednika Izetbegovića iz 2002. godine, i to je samo jedan od znamenitih Izetbegovićevih iskaza o Bosni i njezinim ljudima, samo jedan od njegovih vidova mišljenja Bosne koji su već odavno ušli u narod, u kolektivnu narodnu svijest i postali neka od upečatljivih i prepoznatljivih mjesta pamćenja narodnog uma. Ovi i ovakvi Izetbegovićevi iskazi temelje se upravo na dramatičnom i traumatičnom bosansko-bošnjačkom iskustvu povijesti, naročito na dugoj povijesti negiranja i marginaliziranja bošnjačkog nacionalnog identiteta, povijesti koju je najdirektnije iskusio i sam predsjednik Izetbegović, a zapravo temelje se na nekim od fundamentalno važnih aspekata ukupne kulturne memorije Bošnjaka. Tu bošnjačku kulturnu memoriju duboko iznutra poznavao je i prisno osjećao Alija Izetbegović i zato je toliko istine u njegovu mišljenju Bosne i njezina svijeta.

    Nesumnjivo, riječ je o jednom od testamentarnih iskaza predsjednika Izetbegovića, o poruci i oporuci za budućnost utemeljenoj na njegovu suštinskom razumijevanju povijesti i povijesnih zakonomjernosti, ali takva je, isto tako, i sljedeća Predsjednikova izjava:

    „Trebamo pokušati da budemo, ako je moguće, Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući, naravno, nikada ono šta smo, ne zaboravljajući svoje tradicije. Niko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvjet da budete dobar Bosanac da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije, ali i da njeguje jedan ideal bosanske države.“

    U pitanju je, dakle, još jedan upečatljiv i fundamentalno važan primjer Izetbegovićeva mišljenja Bosne, ali i njegova bosanskog državničkog djelovanja. Treba se podsjetiti i toga da ovaj stav o Bosni i njezinim ljudima Izetbegović izriče još 1996. godine, tj. neposredno poslije rata, odnosno onda dok su još uvijek bile svježe sve ratne rane, drame i traume, a zemlja praktično pocijepana krvavim granicama unutrašnjih ograda i razgraničenja. A baš tad, znajući Bosnu i njezino biće, znajući njezinu povijesnu sadržinu i suštinu, predsjednik Izetbegović naglašava cjelinu i jedinstvenost države i njezina naroda (ili njezinih naroda), znajući da Bosna treba širinu i slobodu identiteta njezinih ljudi, ali i nužne poveznice među svim ljudima Bosne jer bez tih poveznica Bosne u suštini nema. Pritom, i ova Predsjednikova izjava testamentarnog je karaktera, kao i prethodna o nužnosti čuvanja i očuvanja vlastite nacije i bošnjačkog imena, vjere i tradicije, pri čemu ove izjave nisu ni u formalnoj, a posebno nisu u suštinskoj suprotnosti. Jer – kako je to Alija Izetbegović sa sigurnošću znao – naše bošnjaštvo nije suprotstavljeno našem bosanstvu, niti je naše bosanstvo suprotstavljeno našem bošnjaštvu, već se, zapravo, radi tek o dva različita, ali jednako potrebna i jednako realna, odnosno o dva usko povezana i komplementarna aspekta našeg kolektivnog identiteta: bošnjaštvom se identificiramo kao pripadnici jednog naroda, bez obzira na državu za koju smo vezani, i tako se uvezujemo s ostatkom našeg narodnog bića ma gdje živjeli, a bosanstvom Bošnjaci u Bosni i Hercegovini iskazuju svoju vezu s vlastitom državom te potvrđuju svoju vezu s drugim narodima i građanima u Bosni i Hercegovini.

    A da je to baš tako, da je predsjednik Izetbegović zaista suštinski razumijevao Bosnu i njezin svijet, potvrdit će još jedan znameniti, također testamentarni njegov iskaz, izrečen 1997. godine u New Yorku prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju:

    „A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno.“

    Za mene lično, ovdje je najviše Alije Izetbegovića, državnika i mudraca Bosne – to je Predsjednik koji budi naše emocije, koji potiče našu misao i s kojim se identificiramo bez ostatka… Jer, u pitanju je jedan suštinski, gnomički iskaz o Bosni i njezinim ljudima, lapidaran i, kao svaka druga do jezgre smisla dovedena misao, iskaz koji pogađa vjerovatno i samu moguću bit Bosne, ali i – još više – izražava jedno golemo nastojanje, jedan san i jednu viziju, jedan credo koji je odredio cjelokupno političko i, posebno, državničko djelovanje Alije Izetbegovića. Pritom, misao ova implicira i nesumnjivu svjesnost o tragičnom povijesnom usudu Bosne i njezinih ljudi ovdje, na trusnom i krvavom Balkanu, istu onu povijest koju ju na sebi, na svojoj koži, i u svojoj nutrini, s bolom i mukom osjećao i sam Alija Izetbegović, ali je ovo i duboko humanistička težnja prevladavanja svijeta kojim upravlja isključivost i konfliktnost, težnja kojom je Izetbegović i kao državnik i kao mislilac nadilazio svoje vrijeme i zazivao neki drugi, sretniji trenutak, odnosno sanjao i barem u želji stvarao jednu drugačiju, bolju i sretniju Bosnu budućnosti.

    I tu je, možda, i suština Alije Izetbegovića, mislioca i državnika Bosne: ukliještenost među javom i među snom cijeli njegov život bila je ono njegovo „činiti i biti“. Jer, mudrošću svojom u politici je Izetbegović morao biti realist – na to ga je tjerala sama zbilja života, a u suštini bio je idealist, i kao mislilac Bosne i kao bosanski državnik, pri čemu se državnik u Izetbegoviću nije mogao razdvojiti od mislioca i mudraca u njemu samom. Jer, Predsjednik, taj mudri i plemeniti čovjek, između ostalog kaže i sljedeće:

    „Kada sve proživiš i izdržiš, kada se nakon stotinu pokleknuća ponovno podigneš, kada se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla.“

    Na početku i na kraju stoji, dakle, etika, i to etika proizašla iz jasne svijesti o neminovnoj ljudskoj konačnosti i metafizičkoj odgovornosti. Ta etika kao ono što čovjeku daje esenciju njegova ljudskog dostojanstva, esenciju njegove čovječnosti, prožima i iznutra suštinski određuje i Izetbegovićevu misao o Bosni i njegovo bosansko državničko djelo. To je bio Izetbegovićev i početak i završetak, i to onaj najintimniji, kao u pjesmi Poruka sebi, možda ne jedinoj, ali vjerovatno posljednjoj koju je napisao:

    „Ostani uspravan
    Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda
    Kojim god putem da kreneš
    Na kraju čeka smrt
    I sve se završava propašću
    I ti ćeš umrijeti
    I ovaj svijet će umrijeti
    Zato ostani uspravan.“

    Takav je, dakle, bio predsjednik Alija Izetbegović i zato je za života postao historija i prerastao u simbol.

    Biserje. Ba

    Podeli
  • MINISTAR VULIN U NOVOM PAZARU: Vojska Srbije je još jednom dokazala da pripada svima

    MINISTAR VULIN U NOVOM PAZARU: Vojska Srbije je još jednom dokazala da pripada svima

    MINISTAR odbrane Aleksandar Vulin prisustvovao je danas dezangažovanju vojne poljske bolnice u Novom Pazaru i pripadnika Ministarstva odbrane i Vojske Srbije iz Doma zdravlja Sjenica, s obzirom na to da je epidemiološka situacija u tim gradovima znatno bolja u odnosu na prethodni period i da je pod kontrolom.

    Prema rečima ministra Vulina, Vojska Srbije je ispunila naređenje vrhovnog komandanta Vojske Srbije Aleksandra Vučića i učinila sve da se epidemiološka situacija u Novom Pazaru smiri.

    – Svi pripadnici vojnog zdravstva su ispunjavali sve svoje zadatke, pomogli su ljudima i ovde i na svim drugim mestima i ja zaista delim ogromno osećanje ponosa sa svim pripadnicima Vojske i građanima Srbije kada vidimo kakve lekare, kakve sestre imamo u vojnom zdravstvu. Ovi ljudi nisu pitali gde idu ni zašto idu, bilo je samo potrebno da im se da zadatak i da oni daju sve od sebe da pomognu građanima Novog Pazara, Sjenice i Tutina. Svi oni su ostavili svoje porodice. Niko od njih nije išao na odsustvo, najveći deo njih se ovde nalazio od 3. jula, neprekidno radeći i ne pitajući kada će prestati. Vojska je ponosna što ima takve ljude, a svi građani Srbije mogu da budu mirni i sigurni što imaju takvu vojsku, jer znaju da će u času nevolje biti pomoć i da će oni doći tu – rekao je ministar Vulin i naglasio da je Vojska Srbije vojska svih građana.

    Mi ne gledamo na bilo čiju veru i naciju. Nama je samo potrebna prilika da pomognemo i dati nam zadatak. Vojska Srbije je još jednom dokazala da pripada svima, da je na svakom delu teritorije Republike Srbije dobrodošla i da je uvek dobra vest kada vidite svoju vojsku – poručio je ministar odbrane.

    Komandant vojne poljske bolnice u Novom Pazaru pukovnik dr Predrag Krstić istakao je da je tokom 33 dana rada te bolnice bilo uspešno zbrinuto 174 kovid pacijenta, kao i da smrtnih ishoda nije bilo.

    – Sprovođenjem striktnih mera lične samozaštite i održavanjem fizičke distance postignut je cilj koji se ogleda u tome da nije bilo zaražavanja među medicinskim osobljem poljske bolnice – rekao je pukovnik Krstić, zahvalivši čelim ljudima opština Novi Pazar i Sjenica, kao i zaposlenima u bolnicama u Novom Pazaru i Sjenici na izuzetnoj saradnji koju su pokazali za vreme rada vojne poljske bolnice.

    Koordinator Opšte bolnice Novi Pazar dr Mirsad Đerlek rekao je da je pre mesec i po u Novom Pazaru proglašena ozbiljna epidemija i da je predsednik Republike i vrhovni komandant Vojske Srbije na njegovu molbu odmah reagovao.

    – Znao sam da u tom trenutku ne možemo sami pobediti zlo koje se zove korona. Sutradan je vojska došla, formirana je vojna bolnica i ispostavilo se da je to izuzetno dobar potez jer smo 8. jula imali 100 prijema za jednu noć i 78 pacijenata smo smestili u vojnu bolnicu. Zamislite šta bi nam se to veče desilo da nije bilo Vojske Srbije – rekao je dr Đerlek i dodao da je vojska ponovo pokazala da se „odaziva u celoj Srbiji, bez obzira na veru i naciju“.

    Mene je ohrabrilo to što je narod prihvatio svoju vojsku i što smo svi zajedno dali sve od sebe i došli skoro do kraja. Uvek moramo biti oprezni. Dolazili su lekari iz cele Srbije, iz regiona, vojska i disali smo svi jednim plućima – poručio je dr Đerlek i zahvalio vojsci u svoje i u ime svih zaposlenih Opšte bolnice Novi Pazar.

    Novosti

    Podeli
  • Maturanti iz Srbije, BiH i Albanije polagali prijemne za turske srednje škole

    Maturanti iz Srbije, BiH i Albanije polagali prijemne za turske srednje škole

    Prijemni ispiti za svršenike osnovnih škola iz Srbije, BiH i Albanije, koji su se prijavili na konkurs stipendija u Turskoj, su prevedeni su kraju.

    Za stipendije Turske fondacije Diyanet prijavilo je se 6.295 maturanata iz 97 zemalja, od kojih će 215 dobiti priliku za školovanje u turskim vjerskim gimnazijama i medresama. Oko 80 maturanata  će upisati teološke fakultete, izjavio je stručnjak za obrazovanje iz Turske fondacije Diyanet,Abdulkadir Sylka.
    ,, Svršeni osnovci iz zemalja regije pokazali su veliko interesovanje za školovanje u Turskoj, na razgovor su pozvani samo oni  najbolji, koji su ispunjavali potrebne uslove. Razgovarali smo s maturantima iz Bosne, Kosova, Albanije i Srbije. Ovih dana ćemo organizovati razgovore sa učenicima iz Crne Gore i Sjeverne Makedonije,, rekao je Sylka.

    On je kazao da se razgovori s oko stotinu maturanata širom regije održavaju u okviru mjera protiv širenja koronavirusa.

    Rezultati ispita za školovanje u Turskoj biće objavljeni 15. septembra.

    Kroz obrazovni sistem Turske, prošao je veliki broj učenika i studenata iz Novog Pazara i Sandžaka. Većina je ostavrila veoma značajne rezultate.

    Mehmed Gicić, svršenik prve godine gimnazije Kaptan Ahmet Erdogan u Istanbulu, ne krije zadovoljstvo što je imao sreće da nakon osnovne škole, svoje obrazovanje nastavi u Istanbulu. Odvajanje od porodice i nostalgija, kratke su početne faze, koje se prebrode, smatra on.

    ,, Ja sam imao sreće, pa sam prošle godine istovremeno upisao  novopazarsku  i gimnaziju Kapetan Ahmet Erdogan u Istanbulu. Kako u Novom Pazaru, školska godina počinje ranije nego u Turskoj, taj period sam  proveo u klupama novopazarske Gimnazije, tako da mogu da uporedim uslove školovanja. Turski obrazovni sistem je savršen, uslovi su više nego dobri. Profesori su autoritativni, dobri psiholozi, ali istovremeno i dobri prijatelji sa učenicima. Nastava se odvija u moderoj i novoj školi, koja je digitalizovana po posljedim  standardima.

    Dom je takođe nov, sagrađen po hotelskim normama, hrana je raznovrsna, stipendije redovne. Higijena je na najvećem nivou, tako da smo kovid krizu prebrodili bez ijednog zaraženog učenika. Za razliku od škola u Srbiji, Kaptan Ahmet Erdogan nastavu realizuje tokom celog dana, pa česti i dugi školski odmori izmedju časova  baš prijaju.  Turska nam je mnogo pružila, predsjednik republike Turske Recep Taip Erdogan i Diyanet, posebno brinu o učenicima i uslovima  škole,, kaže Mehmed Gicić, učenik druge godine gimnazije.

    Pored kvalitetnih uslova školovanja, čestih edukativnih putovanja, ekskurzija, učenici dobijaju povratne avionske karte, vaučere za odjeću, a besplatno koriste bazene i teretane najboljih fitnes centara, kaže Mehmed.

    Na ovogodišnji konkurs za stipendije Turske fondacije Diyanet prijavilo je se 6.295 maturanata iz 97 zemalja, od kojih će 215 dobiti priliku za školovanje u turskim medresama, dok će njih 80 moći upisati neki od teoloških fakulteta u Republici Turskoj.

    Podeli