Piše:Mehmed Gicić
Svaki čovjek ima svoju priču, a moja o ocu ubijenom u genocidu i dalje boli, kazuje Ahmed Hrustanivić, sin šehida, koji je objavio ratna pisma svoga oca, javlja Tenvir.org .
Priča ogasuljena suzama, koja izaziva tugu i bol, prekinula je bezbrižne dane dječaka Ahmeda, čiji je život, nakon odlaska iz Srebrenice postao krvava rana na ćefinima Bosne…
,, Konvoj UNPROFOR-a prebacio nas je za Tuzlu, bio sam sa sestrom i trudnom majkom. Moj otac se zvao Rifat, ostao je da podijeli sudbinu Srebrenice. Ostala su i naša srca sa njim da mu daju snagu… Ta sjećanja bole i danas, ništa manje nego tog dana. Jedina snaga dolazila je od pisama koja smo razmjenjivali. Imam ih i danas, natopljena suzama i milion puta iznova pročitana…opet i opet. Pisma je sačuvala moja majka, sada su kod mene. I prije sam ih čitao. Sada ih dugačije doživljavam, mnogo drugačije nego dok sam bio dijete. Baba su mi ubili u genocidu, a ja sam danas otac, pa njegov glas ispisan na papiru sada drugačije doživljavam,, rekao je Ahmed Hrustanivić, sin šehida Rafeta.
Pisma koja je porodica razmjenjivala, sastavljena su od ljubavi, pisana bez straha, sa sjetom i roditeljskom brigom.
Pismo sinu:”Proljeće je došlo u martu mjesecu, ja sa prozora sada gledam tuđu djecu, igraju se, a u mene suze teku kao kiša…Eto to sam ti upamtio, dalje nisam mogao jer sam počeo plakat, sjetih se vas kad ste otišli sine moj”
Pismo voljenoj ženi:”Radim kao zdravstveni radnik, eto samo da se ova dosada skrati, jer bez tebe mi je skroz teško, uguši me ova samoća. Ni sam ne znam kako ću ovo moći da izdržim”
Pismo:”Rabija je rodila sina, a Musa je umro. Eto to bi bilo sve. Tvoji su dobro…
Rafet je ubijen u genocidu, sin ga je poslednji put vidio u aprilu, 1993. godine.
,, Bio sam dijete, majka je ocu pisala ono sta bih joj kazivao. Nisu ovo samo pisma od oca, to su pisma od amidža, dajidža, djedova, rodbine, prijatelja… Čuvam više od stotinu pisama. Dok ih čitamo, sjećanja ožive, boli, ali mi daju i veću snagu da istrajemo,, kazao je Ahmed za Tenvir.org .
Cilj pisama je da javnost vidi kakvu bol su Ahmed i hiljade porodica preživjeli. Ovo su priče sa izvora, a svaka pojadinačno treba da bude ispričana, smatra Ahmed.
,, Bol ne jenjava, otac me je u pismima u sred rata molio da budem dobar učenik, poslušao sam ga, zbog njega sam danas to što jesam. Uvijek sam bio marljiv učenik, od njega sam naslijedio ljubav prema redu, radu i disciplini. Posebno prema zanatima i obradi drveta. Danas imam 60 košnica pčela. Sam sve to održavam. Vidim ga u mislima, istog kao i tada. Želja mi je da osjedlam konja, crnog kakvog smo onda imali. Sa njim bih onda odjahao do sela. Mislim da će se, ako Bog da, moje želje uskoro ispuniti” rekao je Ahmed.
Ahmedovog oca pamte kao dobrog čovjeka i izuzetnog majstora. Ahmedove prve igračke, njegov otac je svojim rukama pravio. Majstorstvo je pokazao i u ratu, kada je komašijama pomagao, praveći im šporete i posude od lima.
,, Bio je dobar majstor, gotovo umjetnik. Mama mi je korz odrastanje često govorila da ličim na njega i u ponašanju i fizički. To mi je ulivalo snagu i liječilo nostalgiju. Da ispunim njegova očekivanja iz pisama, učio sam vrijedno od osnovne škole, preko Medrese i fakulteta, od 15. godine sam uvijek daleko od kuće, ali pod Allahovim nadzorom,,reko je Ahmed, jetim, sin šehida Rafeta, koji je život izgubio u genocidu.
Ahmed Hrustanović, danas je imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, vratio se u rodni grad, gdje je našao mir sa suprugom i četvero djece.
Autor: Mehmed Gicić
