Godina 1992. Godina kada su u BiH počela svitati crna jutra, kada je tišina noći ispunjena kricima, godina kada je oružje počelo vladati zemljom. Godina kada se BiH, zemlja uzajamnog povjerenja i poštovanja pretvorila u zemlju mržnje, gladi, mučenja i smrti. Godina kada je u Bosni počeo košmar koji će dugo trajati i GODINA kada je svijet ostao samo nijemi posmatrač. Svijet, koji je dozvolio da Bošnjaci, koji su nekada bili sretni i sa krovom nad glavom, krenu put izbjeglištva; svijet koji je dozvolio da se kuće pretvore u pepeo, da mjesto sreći zauzmu strah, strijepnja i suze. Svijet koji je zatvorio oči pred činjenicom da se dječiji parkovi pretvore u mezarja, da Drinom opet poteče krv Bošnjaka.
Svijet, koji je sebi obećao da više nikada neće dozvoliti genocid, dozvolio je sve one strahote u Srebrenici.
I nakon 25 godina od genocida u Srebrenici majke i dalje preživljavaju džehenem sa nadom da će jednoga dana pronaći tijela svojih najdražih. Umjesto da se raduju ženidbi svojih sinova i izgradnji sretne budućnosti, majke Srebrenice se mogu radovati samo trenutku da će jednoga dana pronaći kosti svoje djece i da će ih uspjeti ukopati.
Međunarodni sud za zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije je sa svim detaljima dokumentovao tragediju koja se dogodila u Srebrenici. Zajedno sa Međunarodnim sudom za zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije dokazano je da je ono što se dogodilo u Srebrenici bilo genocid.
I ne samo sudovi, i pronađene masovne grobnice su svjedoci tragedije koja se dogodila u Srebrenici. Svjedoci su divljaštva da su u masovne grobnice imali snage da bace slijepu 101-godišnju staricu i bebu od 29 dana. No, Allah je učinio da iz slučaja svih masovnih ubijanja, kada su masovno strijeljani Bošnjaci, preživi makar po jedna osoba. Na ovaj način istina nije mogla biti sakrivena i pronađena je makar po jedna osoba koja bi posvjedočila svo ovo zvjerstvo.
Na desetine hiljada porodica, koji godinama traže sinove, očeve, muževe i ostalu rodbinu, ima potrebu za istinom. I oni koji nisu uspjeli ili nisu htjeli da shvate sve one strahote što su se dogodile Bošnjacima također su imali potrebu za istinom. I oni koji su zatvorili oči pred genocidom ljudi koji su masakrirani samo zato što su nosili drugačija imena ili što su se molili na drugačiji način imali su potrebu da spoznaju istinu kako bi spoznali i svoje greške.
Spoznaju istine ponajviše su trebali oni jadnici koji su veličali ratne zločince poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića, zločince koji su se po ubijanju žrtava opet vraćali na mjesto zločina, koji su buldožerima vadili po nekoliko hiljada žrtava iz masovnih grobnica i prebacivali ih na druga mjesta. Evropa, koja još uvijek nije mogla prihvatiti da zlo zvano ¨fašizam¨ i dalje postoji na tlu Evrope; koja je spavala, koja je uspavana i podijeljena sa svojim interesima također je imala potrebu za istinom.
Srebrenica nisu samo brojke. Srebrenica nije samo priča o zvjerskom ubijanju Bošnjaka kojima je oduzeto pravo na odbranu. Srebrenica nisu samo memoari o holandskom taboru koji je historiji postao poznat po strahu i nemilosrnosti, niti priča o neefikasnom UN-u. Srebrenica je bio plan uništenja jednog naroda i njegovog postojanja. Srebrenica je simbol boli koja je raspodijeljena na nišanima Memorijalnog centra u Potočarima.
Priča majke Nazije Beganović, koju je zabilježila novinarka Almasa Hadžić je samo jedna od hiljadu tužnih priča Srebreničana:
…Nekoliko dana smo se krili u šumi oko sela, a onda su nas iz lokalne policije, zatim komšije iz srpskih sela, koje smo poznavali i čija su se djeca družila sa našom djecom, pozvali da izađemo iz šume i da se svi okupimo u selu Bijeli Potok, kako bi nas transportovali prema Tuzli. Garantovali su da nam se ništa neće dogoditi. Povjerovali smo im. Bilo nas je nekoliko hiljada žena, djece, staraca, odraslih muškaraca. A onda su razdvojili muškarce i žene. Nakon toga u parkirane autobuse i kamione počeli su odvoditi muškarce. Odvedoše prvo mog muža Mustafu. Za njim sinove Muriza (29), Beriza (26), Idriza (25), Feriza (23), Rama (22), Fahrudina (19). Ja stojim sa strane, plačem, drhtim… U jednom momentu potrčala sam prema kamionu u koji ukrcavaju moje sinove. Željela sam zamoliti srpskog oficira da mi ostavi bar jednog sina jer sam se bojala da ih više nikad neću vidjeti. Ta želja me je nosila donekle, a onda sam stala: Šta ću ako me taj oficir upita kojeg sina da mi ostavi? Kako da kažem ostavi mi ovog, a ovaj neka ide? Reći će mi moji sinovi zar njega više voliš majko od mene? Nisam mogla… Plačem, a ne mogu da se opredjelim. Tako sam ostala gledajući kako ih guraju u kamion s rukama podignutim iznad glave. Odvezli su ih. Nikad više ih nisam vidjela. Živim sama sa unukom, jedinim muškim potomkom moje familije…”
Nekompletni skeletni ostaci Bajre Salihovića (rođen 1943. godine) pronađeni su prošle godine u mjestu Kazani kod Srebrenice. Nakon odluke porodice Bajro Salihović će svoj smiraj pronaći danas u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
“Imao sam 25 godina kada je Srebrenica pala, kad sam izgubio oca, a 25 godina poslije pada Srebrenice pronašao sam ga ponovo i riješili smo da ga kopamo. Majka mi je bolesna. Na njezino insistiranje i incijativu riješili smo da ga kopamo ove godine, tako da kompletno tijelo nije, ali smo zahvalni Bogu što je išta pronađeno, jer i sam sam preživio sve to”, priča Bajrin sin Bahrudin.
Posljednji put su se Bahrudin i njegov otac Bajro vidjeli na Buljimu kada je Srebrenica pala.
“Poslije prve zasjede sam ga izgubio, prvog granatiranja. Tražio sam ga, nisam ga mogao naći. Deveti dan sam prešao na slobodnu teritoriju. Čuo sam od nekih ljudi da se ponovo vratio prema Srebrenici, s određenom grupom. To je sve što znam o njemu”, kaže Bahrudin koji se 2002. godine vratio u rodnu Voljavicu gdje je živio sa svojom porodicom do 1992. godine kada su izbjegli u Srebrenicu gdje su bili do pada 1995. godine.
Nekompletni posmrtni ostaci Salke Ibiševića bit će ukopani danas na kolektivnoj dženazi 11. jula u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
On je najmlađa žrtva koja će ove godine biti ukopana u mezarju Memorijalnog centra. Imao je samo 23 godine kada je ubijen. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici Liplje, u općini Zvornik 2001. godine.
– Za drugim sinom tragaju –
Otac Ahmo priča o lijepim starim vremenima, skladnoj porodici koja je uništena padom Srebrenice. Priča o sinovima kojih više nema. Priča o oko 40 članova bliže i uže familije koji su ubijeni u genocidu. I priča o sinu Samiru za čijim posmrtnim ostacima tragaju i dan danas.
“U genocidu su nam ubijena oba sina – Salko je imao 23, a Samir 22 godine. Ove godine ćemo ukopati starijeg sina Salku. Pronađeno je više od pola tijela, kompletan donji dio. Već devet godina čeka na ukop, a od mlađeg sina nema još ništa. Još se traga za njegovim posmrtnim ostacima”, počeo je priču Ahmo dok sjedi u stanu u Ilijašu u kojem je ostao sam sa suprugom Zinetom.
Kako je kazao, sin Salko je imao prostrijelnu ranu na lijevoj natkoljenici.
Porodica Ibišević je živjela u Srebrenici. Vodili su miran porodičan život. Gradili i gradili bolju budućnost za sinove do 1992. godine. Nakon toga dolazi strašno ljeto ’95. Ahmo s braćom i sinovima odlučuje da sa hiljadama drugih Srebreničana krenu na “put spasa”, koji je za hiljade ljudi bio put smrti.
Odlučili su da se razdvoje i da krenu odvojenim putevima.
“Mlađi brat i moji sinovi su kazali da ne idemo zajedno jer će biti ranjavanja i svega i da nećemo moći spasiti jedan drugog. Dogovorili smo se da idemo odvojeno. U početku sam vidio starijeg sina, nosio je amidžića od supruge Zinete, bio je teško ranjen. A mlađeg sam vidio u putu s dvojicom mladića, njegovih prijatelja. Rekao sam mu gdje da ide, a da ću i ja doći”, prisjetio se Ahmo pada Srebrenice i puta prema slobodnoj teritoriji.
– Bez snage za povratak –
Međutim, nakon toga više nije vidio sinove. To je bio njegov posljednji susret s njima.
Neka se stidi čovječanstvo koje majkama poput Nazije, sinovima poput Bahrudina i očevima poput Ahme nije pružilo osjećaj pravde…Molimo Te, Bože, da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica! Amin!
TRT SRPSKI
