Silivri Marmara kod Istanbula, bio je epicentar zemljotresa magnitude 4,7 stepene.
Iz Ureda AFAD, potvrđeno je da je epicentar zabilježen u Mramornom moru, na dubini od 7,09 kilometara.
Galib Gicić
Author: Galib Gicic
-
Jak zemljotres pogodio Istanbul
-
Tesla: Čovek može sve, smrt nije kraj!
Čovjek koji je znao da mijenja stvarnost.
Zvali su ga fantazerom, ismijavali se njegove ideje, ali vrijeme je sve stavilo na svoje mjesto. Nikola Tesla je bio nevjerovatno talentovan. On je lako stvarao svoja otkrića, kao da se šali. Govorio je da mu tehnička rješenja sama padaju napamet. Tesla se smatra jednim od najgenijalnijih ljudi svih vremena (zajedno sa Leonardom da Vinčijem).
Teslin rad omogućio je razvoj moderne elektrotehnike. Njegovi pronalasci su bili ne samo jedan vijek ispred svog vremena. Tesla je znao kako da promijeni stvarnost uz pomoć svijesti. Još uvijek idu legende o njemu.
25 citata od ovog velikog pronalazača.
1. Djelovanje čak i malih bića dovodi do promjena u cijelom Svemiru.
2. Moj mozak je samo prijemnik. U svemiru postoji jezgro iz kojeg crpimo znanje, snagu, inspiraciju. Nijesam pronikao u tajne ovog jezgra, ali znam da postoji.
3. Ne trebaju mi modeli, crteži, eksperimenti. Kada mi se rađaju ideje, počinjem da gradim uređaj u mašti, mijenjam konstrukciju, poboljšavam ga i uključujem. I potpuno mi je nevažno da li sprovodim ispitivanja u mislima ili u radionici – rezultati su isti.
4. Je li vam poznat izraz “ne možete skočiti iznad glave”? Ovo je zabluda. Čovjek može da uradi sve.
5. Velika misterija našeg postojanja tek treba da se otkrije, može se ispostaviti da čak i smrt nije kraj.
6. Najviši cilj ljudskog razvoja je potpuna dominacija svijesti nad materijalnim svijetom, upotreba sila prirode za zadovoljavanje ljudskih potreba.
7. Život je i uvijek će biti jednačina, koja ne da da se riješi, iako sadrži nekoliko poznatih faktora.
8. Savremeni naučnici duboko razmišljaju umjesto da jasno razmišljaju. Da biste jasno razmišljali, morate imati zdrav razum, a za duboko razmišljanje može se biti potpuno lud.
9. Ovo je problem za mnoge pronalazače: nedostaje im strpljenje. Nedostaje im snaga volje da rade nešto u svojim umovima polako, precizno i jasno, tako da tačno osjete kako će to funkcionisati. Žele odmah da ispitaju prvu ideju koja im padne na pamet, i kao rezultat toga, troše mnogo novca i mnogo dobrog materijala, samo da empirijski utvrde da rade u pogrešnom pravcu. Svi mi pravimo greške i bolje je da ih pravimo prije nego što počnemo nešto da radimo.
10. Naš svijet je uronjen u ogroman okean energije, mi letimo beskonačnim prostorom sa nezamislivom brzinom. Sve se vrti okolo, sve se kreće – sve je energija. Mi imamo težak zadatak – da pronađemo načine da izvučemo tu energiju. Tada, izvlačeći je iz tog neiscrpnog izvora, čovječanstvo će krenuti gigantskim koracima naprijed.
11. Širenje civilizacije može se uporediti sa vatrom: prvo je to slaba iskra, zatim treperavi plamen, a zatim snažan plamen obdaren brzinom i snagom.
12. Koliko Ijudi me je zvalo fantazerom, rugajući se mojim idejama, naš zabludjeli kratkovidi svijet. Sudiće nam vrijeme.
13. Svako treba da smatra svoje tijelo neprocjenjivim darom od svih onih koje najviše voli, veličanstvenim umjetničkim djelom. Neopisiva ljepota, tajna koja leži u zamisli ljudskog postojanja toliko je suptilna da je riječ, disanje, pogled, čak i misao mogu da povrijede. Neurednost koja umnožava bolest i smrt nije samo samouništavajuća, već i nevjerovatno amoralna navika.
14. Posjekao sam prst i on krvari: taj prst je dio mene. Vidim bol prijatelja, i taj bol i mene boli: mi smo jedno sa prijateljem. I gledajući povrijeđenog neprijatelja, čak i onoga za koga bih najmanje žalio u cijelom Univerzumu, ipak osjećam tugu. Zar to ne dokazuje da smo svi samo čestica jedne cjeline?
15. U stalnoj samoći, um postaje oštriji. Da bi se mislilo i pronalazilo, nije potrebna velika laboratorija. Ideje se rađaju u uslovima odsustvu uticaja spoljašnjih uslova na um. Tajna pronalazaštva je u samoći.
U samoći se rađaju ideje.
16. Ne postoji ništa što bi moglo privući ljudsku pažnju i zaslužuje da bude predmet proučavanja više nego priroda. Razumjeti njen ogroman mehanizam, otkriti njene stvaralačke snage i znati zakone koji upravljaju njom je najveći cilj čovječjeg razuma.
17. Nije veliko zlo ako student pogriješi; ali ako veliki umovi griješe, svijet će skupo platiti njihove greške.
18. Kada sam bio suočen sa nekim iscrpljujućim zadatkom, radio bih na njemu i vraćao se ponovo i ponovo dok ga ne bih završio. Tako sam praktikovao dan za danom, od jutra do noći. Isprva je to zahtijevalo snažan mentalni napor usmjeren protiv sklonosti i želja, ali kako su godine prolazile, ovo suprostavljanje je slabilo, i na kraju moja volja i želja postale su jedno i isto. Takve su one i danas, i to je tajna svih mojih uspjeha.
19. Intuicija je nešto što je ispred tačnog znanja. Naš mozak posjeduje, bez sumnje, veoma osjetljive nervne ćelije, koje nam omogućavaju da osjetimo istinu, čak i kada je još uvijek nedostupna logičnim zaključcima ili drugim mentalnim naporima.
20. Ne pravim crteže, ne pravim makete. U glavi kreiram crtež, po njemu, misaono sastavljam uređaj, testiram ga i puštam u rad. Za 20 godina rada, rezultati misaonih ispitivanja i ispitivanja tog uređaja u radionici uvijek su dali iste rezultate.
21. Ovo je paradoksalno, ali je istina, kada kažu da što više znamo, to više neznajuči postajemo u apsolutnom smislu, jer tek kroz prosvetljenje postajemo svjesni svojih ograničenja.
22. Kada se prirodna želja razvije u žudnju, približavanje cilju ide ogromnim koracima.
23. Naše mane i naše vrline nijesu odvojive, kao sila i materija. Ako se razdvoje, čovjek više ne postoji.
24. Nijedno društvo ne može postojati i razvijati se bez stroge discipline.
25. Mozak ne vodi stalne zapise, ne sakuplja znanje. Znanje je nešto slično ehu koje narušava tišinu da bi oživilo.
/lifedeeper.ru/ GG
-
Preminula Neda Arnerić
Glumica Neda Arnerić, preminula je u 67. godini života. Nedu je za trpezarijskim stolom pronašao njen brat.
Na licu mesta se nalaze pripadnici policije i Hitne pomoći.
Neda Arnerić rodila se 15. jula 1953. godine u Knjaževcu i imala je bogatu glumačku karijeru.
Završila je dva razreda Devete beogradske gimnazije i sa 16 godina je upisala Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u klasi profesora Milenka Maričića. Međutim, nije završila Akademiju jer je zakon branio da studenti prve i druge godine snimaju filmove i predstave, a Nedi su stizale brojne ponude koje nije mogla da odbije. Njeni roditelji su insistirali da bude fakultetski obrazovana jer su se plašili da neće imati od čega da živi kada popularnost prođe. Zato je glumica zagrejala stolicu i 1980. godine je diplomirala istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Govori italijanski, francuski, engleski i ruski jezik, a pokušava da savlada i nemački.
Neda se od malih nogu interesovala za razne vidove umetnosti. Balet je učila kod Danice Šetine koja je bila nastavnica i Lokici Stefanović. Sa 10 godina je počela da pohađa časove glume u grupi pokojnog glumca i reditelja, Bate Miladinovića. Bila je član Dečje dramske grupe Radio Beograda i sa 13 godina je snimila svoj prvi film pod nazivom “San” i postala je prva dečja filmska zvezda u Jugoslaviji. Film govori o devojkama i mladićima koji su maštali o lepšoj budućnosti, ali Drugi svetski rat je uništio njihove snove. Njen talenat je prvi uvideo reditelj Puriša Đorđević sa kim je nastavila da sarađuje.
Nedina majka je bila domaćica pa je imala vremena da joj pravi društvo na snimanjima i da kontroliše i nju i brata. Otac je po profesiji bio lekar, ali veoma povučen zbog čega je o njemu mnoge stvari saznala nakon što je preminuo.
Važnu ulogu u Nedinom detinjstvu je imala baka-tetka Jovanka Hrvaćanin koja joj je pisala pesme, učila je da bude skromna i da obuzda svoju bujnu maštu.
S’ jedne strane je žalila što ne može da ima detinjstvo kao njeni vršnjaci, a s’ druge je želela da bude zrelija i obrazovanija jer se družila sa starijima od sebe.
1967. godine je dobila uloge u filmovima “Oh, divljino” i “Jutro” koji je režirao Puriša Đorđević. Radnja filma obuhvata posleratni period u kome su se ljudi suočavali sa posledicama koje je rat na njih ostavio. Glumila je sa Milenom Dravić, Ljubišom Samardžićem, Mijom Aleksićem, Ljubom Tadićem, i drugim velikanima.
1968. godine je snimila filmove “Saculatat”, “Višnja na Tašmajdanu” i “Podne”. “Višnja na Tašmajdanu” ju je proslavila i smestila u vrh jugoslovenske glumačke scene. Neda je postala kultna figura šezdesetih godina prošlog veka. Iako je imala samo 15 godina, odlično se snašla pored glumaca kao što su: Radmila Savićević, Čkalja, Velimir Bata Živojinović, itd. U filmu je predstavljeno rađanje ljubavi između dvoje mladih, njeno trajanje i gašenje zbog lažnih vrednosti savremenog sveta. Ponovo je usledila glavna uloga u filmu Puriše Đorđevića, “Podne”, koji govori o ljubavi Srpkinje i Rusa koji su se venčali, ali zbog sukoba komunističkih partija njihovih zemalja, morali su da se rastanu uz minimalne šanse da ponovo budu zajedno.
Od 1969. godine je živela i radila u inostranstvu i po Jugoslaviji. Roditelji su joj branili da započne međunarodnu karijeru na čemu im je danas zahvalna. Glumila je u filmovima “Cross country”, “Divlji anđeli” i “Vreme bez rata” u kome tumači ulogu Blagunje koja se udaje za čoveka koji se vraća na očevo imanje u nadi da će tu pronaći sebe i svoj mir.
1970. godine je dobila sporednu ulogu u filmu “Pucanj”.
1971. godine je snimala seriju “Sve od sebe” i filmove “Un peu, beaucoup, passionnément…” i “Venom”.
1972. godine je učestvovala u četiri ostvarenja: “Bez reči”, “A shot”, “Chamsin” i “Beati i ricchi”.
1973. godine je dobila uloge u filmovima “Ukleti smo, Irina” i “Sutjeska”. U prvom filmu Neda je snaja koja živi u vodenici sa mužem i svekrom. Pošto muž odlazi u rat, između svekra, Velimira Bate Živojinovića, i snaje se javlja zabranjena ljubav koja nailazi na dodatne prepreke kada se muž vrati. “Sutjeska” je jedan od najskupljih filmova u istoriji jugoslovenske kinematografije i snimljen je povodom 30 godina od istoimene bitke. Neda je u njemu bila Jagoda. Gostovala je u šou programu “Obraz uz obraz” čiji su domaćini bili Milena Dravić i Dragan Nikolić, a sastojao se od skečeva i muzičkih numera.
1973. nastupa u filmu Shaft in Africa. Film postaje kultni i zbog toga što se Neda Arnerić pojavljuje gola.
1974. godine je snimila filmove “L’ Erotomane” i “Užička republika” koji se smatra jednim od najznačajnijih ostvarenja u kojima je učestvovala. Film odlikuje politički scenario, ali ima i nekoliko spektakularnih akcionih scena.
1975. godine je glumila u filmovima: “Poznajete li Pavla Pleša”, “Quand la ville s’éveille” i “Otpisani”. Za razliku od serije sa kojom se uporedo snimao, film je bio u boji. Neda je tumačila ulogu Rut za koju je, zajedno sa Vojom Brajovićem – Tihim, dobila nagradu za Najbolji glumački par godine na filmskim susretima u Nišu.
1976. godine je imala uloge u filmovima “Balada o jednoj zastavi” i “Dva drugara”, kao i u televizijskoj seriji “Grlom u jagode” u kojoj bila Snežana.
1977. godine je bila devojka bez prenoćišta u filmu “Ljubavni život Budimira Trajkovića” i Delfina u filmu “Ispravi se, Delfina” koji je sniman u Francuskoj, Crnoj Gori i Makedoniji. Film govori o maratonskoj plivačici Atini Bojadži, jedinoj jugoslovenki, koja je preplivala Lamanš i Nil. Za ulogu Delfine je dobila “Srebrnu arenu” na Filmskom festivalu u Puli i nagradu Nagrada “Carica Teodora” na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu. Tek tada je bila potpuno sigurna da je ispekla zanat i da je postala prava glumica.
1978. godine Neda tumači ulogu Anke u “Gospođi ministarki” i ulogu Nade u filmu “Kvar” koji govori o novinaru koji odlazi na lečenje, nezadovoljan poslom i brakom, i zaljubljuje se u ženu koja ima slične probleme.
1980. godine je glumila u četiri ostvarenja. U filmu “Nešto iz života” je bila Milica u koju se glavni glumac zaljubljuje što smeta njegovom ocu koji želi da on završi školu i ode iz sela. U “Pozorišnoj vezi” igra Kosanu, u filmu “Rad na određeno vreme” glumi nastavnicu fizičkog Ružicu Zvezdanić i u kultnom filmu “Ko to tamo peva” glumi mladu. Glumica je izjavila da su uslovi za snimanje bili katastrofalni. Ekipa nije dobija dnevnice, nisu imali gde da spavaju, ali što se druženja tiče, ovo joj je bilo jedno od najlepših iskustava. Popularnost koju joj je uloga donela nije uvek bila prijatna jer je Neda živela blizu škole pa su deca išla za njom i govorila: “I tata bi, sine.”
1981. godine je snimila filmove: “Lov u mutnom” i “Šesta brzina”. Bila je Ana Štoker u seriji “Baza na Dunavu” koja govori o štampariji Slobodna Vojvodina koja je uspešno radila do oslobođenja.
1982. godine je dobila uloge u filmovima: “Nedeljni ručak”, “Moj otac na određeno vreme”, “Priče preko pune linije” i “Južna staza”, a u seriji “Priče iz radionice” je bila Ljubinka “Lulu”.
1983. godine je glumila u ostvarenju “Razoružavanje zveri”.
1984. godine u filmu “Kratka sredba” je bila Mirjana, u “Kraju rata” Nadica Vukelić, a u legendarnom filmu “Varljivo leto ’68” je tumačila ulogu lepe bibliotekarke Olje Miranovski u koju se maturant Petar zaljubio.
1985. godine je snimila filmove: “Mušica”, “Na istarski način”, “Dvostruki udar” i “Tajvanska kanasta”. Iste godine je otvorija galeriju “Atrijum” u Beogradu koju je vodila do 1999. godine.
1986. godine je bila Merja u filmu “Večernja zvona”, a glumila je sa: Ljiljanom Blagojević, Petrom Božovićem, Radetom Šerbedžijom, itd.
1987. godine je tumačila ulogu Mile u filmu Gorana Paskaljevića, “Anđeo čuvar”, koji je sniman na osnovu istinite priče o savremenoj trgovini ljudima. U filmu “Marjuča ili smrt” je bila Marija.
1988. godine je glumila u ostvarenjima “Osmi dan u nedelji” i “Haloa – praznik kurvi” reditelja Lordana Zafranovića. Film govori o burnom letovanju bračnog para iz Nemačke, Majre i starijeg profesora Manfreda, koje glume Neda i Stevo Žigon. Neda je za ovu ulogu dobila “Zlatnu arenu” na Filmskom festivalu u Puli.
1989. godine je imala sporednu ulogu ribarice u filmu “Boj na Kosovu” i glumila je Klaru u “Atovskim vrtovima – preobraženje”. Snimila je i serije: “Vreme čuda” koja je rađena po istoimenom romanu književnika Borislava Pekića i “Gospođu ministarku” u kojoj je bila Milka. Do 1994. godine je učestvovala u legendarnoj seriji “Metla bez drške” u kojoj je bila Miroslava Lepšanović, Sofijina i Zlatkova mama.
1990. godine je bila Rina Marić i Anđa Pantić u komedijama Branislava Nušića “Pokojnik” i “Sumnjivo lice”, kao i Marta u “Profesionalcu”.
1991. godine je imala sporednu ulogu Dušanke u filmu “Original falsifikata”.
1993. godine je imala glavnu ulogu Silvije u filmu “Obračun u Kazino kabareu”, Natalije u “Tri karte za Holivud”, Margaret Jursenar u “Osmeh Margaret Jursenar”, Đorđeve majke u “Pun mesec nad Beogradom”, kao i ulogu Natalije, jedne od žena Ljubiše Samardžića, u seriji i filmu “Policajac sa Petlovog brda”.
1994. godine je glumila Milu u filmu “Biće bolje” i nastavila je snimanje serije “Policajac sa Petlovog brda”.
1996. godine je bila Biljarica u filmu “Nečista krv” koji je sniman na osnovu istoimenog dela Bore Stankovića.
1997. godine je tumačila ulogu Vide, majke devojčice Vesne koja boluje od leukemije, u filmu “Ptice koje ne polete”.
1998. godine je počela da predaje Javni nastup u Centru modernih veština u Beogradu.
1999. godine je snimila film “Nek’ bude što bude”, imala je sporednu ulogu Mišine majke u “Nebeskoj udici”, Cece u “U ime oca i sina” i gospođe Ćorić u “Točkovima”.
2001. godine je glumila u veoma popularnom filmu “Nataša” koji govori o tinejdžerki koja želi da pronađe ubicu svog oca. Neda je Biljana, Natašina majka.
2003. godine je tumačila ulogu Irine Spasić u “Najboljim godinama”, a zatim i sporedne uloge u humorističkim serijama “Neki novi klinci” i “Kazneni prostor”.
2004. godine je bila stjuardesa Ceca u filmu “Lift”.
2005. godine je postala umetnička direktorka pri fabrici cigareta “Philip Morris International”.
2007. godine je imala glavnu ulogu Dunje u filmu “Promeni me” i Rozalije u filmu “S. O. S. – Spasite naše duše”. Bila je gospođa Popić u seriji “Naša mala klinika” na kojoj su radili do 2011. godine. Serija govori o životu mladih doktora koji se suočavaju sa neprofesionalnom direktorkom Popić (Nedom) i drugim nezgodama. Neki kritičari su ovu seriju proglasili za najgori humoristički program u Srbiji.
2008. godine je učestvovala u snimanju televizijske serije “Gorki plodovi” u kojoj glumi Vesnu Gagulić.
2009. godine je dobila “Plaketu jugoslovenske kinoteke” za sva ostvarenja na filmu.
2010. godine je bila glumica u filmu “Ma nije on takav”. Dodeljena joj je Nagrada “Pavle Vuisić” koja se glumcima dodeljuje za životno delo. Ovu odluku je doneo žiri koga su činili: Mira Stupica, Mira Banjac i Bogdan Diklić.
2011. godine je učestvovala u snimanju hrvatske serije “Pod sretnom zvijezdom” tumačeći ulogu Zore Martinović.
2012. godine u seriji “Prinudno sletanje” glumi Jovanu.
2015. godine je u filmu Radoša Bajića, “Za kralja i otadžbinu”, glumila Milenu Janjić sa Markom Nikolićem, Nebojšom Glogovcem, itd. Bila je predsednica žirija na 43. Festu. Njen posao je bio da, sa članovima žirija, proglasi najbolji film i da drugim filmovima dodeli priznanja poput: najbolja muška uloga, najbolja ženska uloga, itd. Igrala je u pozorišnoj predstavi “Živećemo bolje” koja se prikazivala u Zagrebu.
Do 2016. godine, Neda Arnerić je snimila preko 110 filmova i odigrala preko 40 uloga u pozorištu.
Nedi je lepota na početku karijere bila otežavajuća okolnost jer je dobijala uloge u kojima je više bila kao ukras. Međutim, usledilo je nekoliko ozbiljnih filmova posle kojih joj nije smetalo da je smatraju privlačnom ženom.
GG
-
Porijeklo stanovništva Plava i Gusinja: Potomci Omer-age bili dizdari Gusinja, Plava i Bihora
Utemeljivači i osnivači današnjeg Gusinja su Omeragići. Prvi koji je primio Islam dolaskom Turaka u ove krajeve 1455. godine je Omeraga Šalja, a njegovo ime bješe Deda Šalja, katoličke vjere, ilirskog porijekla. Tadašnje turske vlasti dadoše Omer-agi velike posjede u Gusinju i Plavu.
Omer-aga imao je dva sina, Hasan-agu i Tahir-agu. Hasan-aga je napravio prvu kuću iznad rijeke Grnčara i osnova Omeragića mahalu u Gusinju, a njegov brat Tahir-aga osnova Omeragića mahalu u Plavu. Bili su jako odani turskoj vlasti i kod Turaka dobiše veliki ugled kao i kod starinskog ilirskog stanovništva. Zbog velike odanosti turskoj vlasti, djecu Omer-age poslaše u Istanbul na školovanje i tako potomci Omer-age postaše dizdari (upravitelji) Gusinja, Plava i Bihora od 1461 – 1590.
Omeragići su Šalje, ilirsko pleme, nacionalno se izjašnjavaju Bošnjacima. Dali su veliki broj visoko obrazovanih ljudi. Iz turskog perioda čuveni su Smailagai Adem-aga Omeragić.
Sa osnivanjem Gusinja prema turskim tefterima iz 1461. u Gusinju su živjela turska plemena Basagi, (Basagići), Bumbari (Bumbarevići), Kapidzi (Kapidzići), Hodze (Hodzići), Koke, Peji (Pejići), Selimi (Selimovići) preci velikog bošnjačkog književnika, Mehmeda Meše Selimovića. Causi (Causevići), Sehu (Šehovići) Bardaki (Bardakići), Banderi, Cirik (Cirikovići), Biruli (Birulići), Smakoli (Smakočevići), Sadi (Sadici), Sestani (Šestovići).
Krajem 1495. godine Gusinje naseljavaju Bekteci (Bekteševići) iz Rijeke Crnojevića. Kao muslimani su došli u Gusinje, ilirskog porijekla su i nacionalno se osjećaju Bošnjacima. Mulići i Kobilići su od Bekteševića i jedan su rod. Dali su veliki broj učenih ljudi (sin Abdulaha Bekteševića, Ejup Bekteš rođen u Gusinju u vrijeme Kemal paše Ataturka završio je visoke vojne ško1e u Njemačkoj za vojnu industriju i bio je ministar u vladi Turske u periodu od 1929 – 1933.).
Omeragići gube vlast dolaskom Veli-bega 1590. godine koga je skadarski vezir imenovao za glavnog dizdara Gusinja i Plava. Veli-beg je iz provincije Horosan koja je bila u sastavu Otomanske turske imperije, a danas ta provincija pripada Iranu. Veli-beg je imao tri sina: Ahmed-bega, od njega su Šabanagići, Redžep-bega, od koga su Redzepagići i Ibrahim-pašu, od koga su današnji Pašići. Šabanagići su izumrli smrću velikog junaka A1i-paše Gusinjskog 1885. godine.
Od Ibrahim-paše ostala je jedna porodica Pašića u Gusinju (Mustajbega i Dzeladin-bega Pašića). Redzepagića ima nekoliko hiljada koji vode porjeklo od ove velike begovske porodice. Iz ove ugledne begovske porodice poniklo je na stotine visoko obrazovanih ljudi, (akademika, nekoliko doktora nauka, visokih oficira, diplomata, advokata, književnika…)
Redžepagići su turskog porijekla, nacionalno se osjećaju Bošnjacima. Odigrali su veliku ulogu u širenju islama na ovim prostorima. Bili su gospodari punih 400 godina od Vrmoše do Sjenice. Iz ove porodice ponikle su tri paše: Ibrahim paša, Mehmed paša i Ali paša. Bili su u prljateljskim vezama sa Corpašićima i Hajdarpašićimau Bihoru, a takođe i sa Mahmutbegovićima u Peći. Današnji Begoli u Peći su potomci Mahmutbegovića.
Čekići: doseljeni u Gusinje 1625. godine iz Hercegovine. Stara vlastelinska porodica iz doba Kulina bana i Herceg Stjepana. Ilirskog su porijekla, nacionalno se osjecaju Bošnjacima. Primili Islam 1540. godine. Dolaskom u Gusinje beg Šabanagić dodjeli Čekićima planinu Vulušnicu, Kosticu i Herlec i današnji prostor od Čekica džamije do Ali pašinih izvora. Bili su veliki junaci, imali su najbolju konjicu na prostoru Šabanagića nahije, najbolje muzičare i pjevače, trgovce i zanatlije. Učesnici su mnogih ratova u Osmanskom carstvu. Od Gusinja do Jemena, od Gusinja do Budirna, od Gusinja do Kavkaza i od Gusinja do Moreje.
Radončići i Koljenovići: doseljeni u Gusinje 1636. godine. Pripadaju plemenu Kuci iz Orahova, ilirskog su porijekla, nacionalno se osjećaju Bošnjacima. Njihovi rodjaci su Lukovići, Abdići, Rašići i Malagići. Iste godine primili su Islam i dobli od bega Šabanagića planinu Bor i Bradu vezirovu. Najveće su pleme u Limskoj dolini (ima ih 10.000 zajedno sa Koljenovićima). Imaju veliki broj obrazovanih ljudi. Iz plemena Koljenovića ponikao je Dzafer paša veliki vojni strateg Osmanske imperije.
Hoti, Grude, Kastrati i Nikočevići – doseljeni u Gusinje 1645. godine, ilirskog su porijekla, nacionalno se osjecaju Bošnjacima, iste godine primili su Islam. Hoti su veliko pleme u Gusinju, a Grude, Kastrati i Nikočevići su malobrojni. Bili su veliki ratnici u doba kraljice Teute i Osmanliskog carstva.
Sujkovići, Kurtagići, Šarkinovići, Kikovići, Bajrovići, Bicići, La1ičići, Mrkulići, Šabovići, Redžići i Redžematovići doseljeni su u plavskogusinjski kraj 1595. godine. Pripadaju plemenu Kučima, ilirskog su porijekla, nacionalno se osjecaju Bošnjacima. Iste godine su primili islam. (Čuveni junaci Ramo Sujkovic, Omer aga i Zejnil aga Kurtagić, Murat Bajrović, Mehmed i Jusuf Laličić, Dino Mrkulić, Jakup i Hasan Ferović).
Bašići, Jevrići i Lalići doseljeni u Gusinje 1550. iz Ljesa. Ilirskog su porijekia, nacionalno se osjecaju Bošnjacima.
Balići, Musići i Canovići su Klimente, ilirskog prorijekla, nacionalno se osjećaju Bošnjacima, doseljeni u Gusinje 1698. godine iz Vuklje.
Vukelji – doseljeni u Gusinje 1675. godine iz Vuklje, Klimente Ilirskog porijekla, osjećaju se Bošnjacima. Čuveni junak iz ovog plemena Ibro Vukelj, učesnik bitke na Nokšiću 1879. i na Grebenu 1911. Beg Šabanagić dodijelio je selo Dolju Vukljima.
Deljani, Ljucevići, Pjetrovići, Feratovići i Dješevići – doseljeni u Gusinje 1699. godine, pripadaju plemenu Bokeći, Ilirskog su porijekla, nacionalno se osjecaju Bošnjacima, iste godine primill su islam.
Nekovići, Miljevići, Hadzialjevići, Gačevici, Damjanovići, Djurkovići i Djukanovići doseljeni 1711. godine. Pripadaju Kučima, ilirskog porijekla, nacionalno se osjecaju Bošnjacima.
Godine 1670. Vusanje, Hakanje, Martinoviće naseljavaju Klimente iz Vuklje, Niksa, Selca i Boge. Beg Šabanagić dodijeljuje ove posjede Klimentama jer su primili islam. Svi su ilirskog porijekla, nacionalno se osjecaju Albancima. (Djonbaljaj, Ahmetaj, Lecaj, Preljvukaj, Cosaj, Baljidemaj, Hasandjekaj, Dedusaj, Bruncaj, Pepaj, Novaj, Selimaj, Bacaj, Kuka, Celjaj, Uljaj i Gorcaj). Iz ovog plemena veliki je broj visoko obrazovanih ljudi. Mnogo su jada zadali turskim vlastima, a zajedno su ratovali sa Bošnjacima protiv Crnogoraca i Srba.
Pirovići i Šujaci doseljeni su u Gusinje 1711. godine. Piperi su, ilirskog su porijekla, ocjecaju se Bošnjacima.
Gusinje je podijeljeno po mahalama. Najstarija je Omeragića, pa Bekteševića, Ibrahimagića, Čekića, Radončića i Hotska.
Plavljani i Gusinjani najbolje su se osjećali pod upravom Bosne, jer su došli u dodir sa narodom srodnim po vjeri, jeziku i krvi. Zato svoj jezik nazivaju bosnjački ili bosanski.
Ovi podaci i zapisi uzeti su iz knjige – geografija kosovskog vilajeta, objavljena u Istambulu 1852. godine iz poglavlja Karada ve Ordu (Crna Gora i narod, str. 78, 79, 80, 81, 82, i 83. Autori knjige Rifat Basa i Salih Akaj. Knjiga je napisana na staroturskom jeziku.)
Napisao: Prof. Rizah Gruda /GG
-
IZ LONDONA KRENUO PJEŠKE NA HADŽ, OSTALO MU JE JOŠ 5.000 KILOMETARA
Prošle sam godine upoznao ljude koji su biciklom išli na hadž. Vidio sam da je to i moguće nakon što su uspješno obavili hadž i živi se i zdravi vratili kući. Zatim sam upoznao Španca koji je prije dvije godine pješke išao na hadž. Tek mi je to bilo nevjerovatno. Rekao sam sebi da je to potpuno luda ideja. Malo zatim sam pomislio da bih i ja tako nešto mogao uraditi. I evo me, stigao sam do Sarajeva”, objašnjava Farid Feyadi
Piše: Edib KADIĆ
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ i privatni arhiv
Brojni su primjeri putopisa s hadža u bošnjačkoj, kao i u cjelokupnoj islamskoj književnosti. U njima su opisane ljepote gradova i mjesta kroz koja se prolazi, srdačnost i gostoprimstvo hanova i ugostitelja, unikatnost i grandioznost pojedinih građevina koje ostavljaju bez daha, kao i višemjesečni napori i istrajavanja kako bi se došlo do svetih mjesta Al-Akse, Medine i Meke. Jusuf Livnjak prvi je Bošnjak iza kojeg je ostao pisani trag o putovanju na hadž 1615. godine. Njegov put trajao je godinu i deset dana. Na put je krenuo 20. juna 1615, a vratio se 1. jula 1616. godine.
Na konju je putovao do Istanbula, zatim je lađom prevalio vodena prostranstva Sredozemnog mora sve do Aleksandrije, odakle je na kamili i konju došao do Medine i Meke. Kažu da su ovu rutu bosanske hadžije koristile sve dok je trajalo Osmansko carstvo. Koristile su je i sarajevske hadžije koje su se još mnogo godina poslije okupljale ispred Vekil-Harčove, u narodu poznatije kao Hadžijske džamije. U njoj bi klanjali jedan vakat za sretan odlazak i povratak, a zatim bi se preko Alifakovca i Kozije ćuprije, nogu za nogom, uputili ka Ćabi, željenoj kući svakog vjernika. Običaj je bio i da ih pred haremom džamije isprati mnoštvo prijatelja, komšija i poznanika.
Ovih dana nema ljudi ispred Hadžijske džamije. Vikend je i tek pokoji slučajni prolaznik narušava savršenu harmoniju pustih ulica stare sarajevske mahale. Među njima pronađosmo i Farida Feyadija, engleskog hadžiju koji je 3. novembra 2019. godine iz Londona pješke krenuo na hadž. U Sarajevo je stigao 2. januara, u šeheru se odmorio dva dana i potom ispred Vekil‑Harčove džamije nastavio svoje nevjerovatno putovanje. Baš kao da je znao za stari običaj Sarajlija pa je i on tu zastao, zagledao se u Hadžijsku džamiju i kao da je čekao makar jednog gariba koji će mu pokazati put i poželjeti zaštitu Allaha, dž. š., i svu sreću ovog svijeta kako bi prevalio nepremostive daljine i uspješno stigao do konačnog odredišta. Ali, nit je onaj vakat, a nit je ovaj Sarajlija, a nikako nije ni “sezona hadža”, stoga nije začudo što ovog ledenog januarskog jutra ispred Hadžijske džamije nije bilo nikoga ko bi Farida ispratio na hadž.
Modni je dizajner i historičar koji živi u Manchesteru. Kaže da je uvijek bio zainteresiran za kinesku historiju, druge kulture, klasičnu književnost, klasičnu muziku i dizajn. Napominje da dolazi iz porodice u kojoj se marljivo uči i mnogo radi kako bi se postigao željeni cilj. Oduvijek je bio ljubitelj putovanja, tako da je upoznao ljude koji putuju na biciklima, kao i ljude koji pješače po cijeloj Evropi, a i po cijelom svijetu. “Prošle sam godine upoznao ljude koji su biciklom išli na hadž. Vidio sam da je to i moguće nakon što su uspješno obavili hadž i živi se i zdravi vratili kući. Zatim sam upoznao Španca koji je prije dvije godine pješke išao na hadž. Tek mi je to bilo nevjerovatno. Rekao sam sebi da je to potpuno luda ideja. Malo zatim sam pomislio da bih i ja tako nešto mogao uraditi. I evo me, stigao sam do Sarajeva”, objašnjava Farid.
Tvrdi da je u početku htio na hadž krenuti na triciklu. Međutim, u međuvremenu je saznao da postoje kršćani koji na svom hodočašću pješke prelaze ogromne razdaljine. “Zatim sam se osjećao postiđeno. Ja sam musliman, zašto i ja ne bih pješke otišao na svoje hodočašće?! Odustao sam od bicikla i tricikla i čvrsto odlučio da pješke započnem svoje putovanje. Eto, tako sam zapravo došao na ovu ideju.”
Farid se finansira isključivo iz vlastitih sredstava. Nije tražio nikakve sponzore, jer, prema njegovim riječima, Allah, dž. š., najbolji mu je i jedini sponzor. “Nikada do sada me nije iznevjerio i siguran sam da me ni na ovom putu neće zaboraviti i ostaviti samog. On je moj glavni sponzor, drugo mi ne treba. Kada sam započinjao ovaj projekt, javili su mi se muslimani, multimilioneri, nudeći mi između 15 i 50 hiljada funti. Sve što sam morao uraditi jeste staviti logo njihove firme na jaknu. Ljubazno sam odbio sve ponude jer vjerujem da je ovo vjersko putovanje. Vidite, idem da obavim hadž, a ne da se reklamiram, ili da reklamiram neku firmu. I sada dok sam na putu dobijam određene ponude, ali sve ih na kraju odbijem”, pojašnjava Farid.
Prije nego je počeo svoje putovanje, Farid je počeo sumnjati da li je donio pravu odluku. Do sada nije imao nikakvog iskustva u pješačenju. Kupio je kolica u koja je stavio svoje stvari. Nekoliko dana prije nego je počeo putovanje na hadž iznio je kolica na ulicu kako bi ih isprobao. “Bilo me pomalo stid jer nikada do sada nisam tako nešto radio. Rekao sam sebi da je ovo prava ludost i tamam sam bio odlučio da ova tek kupljena kolica bacim u smeće i da odustanem od putovanja kada sam vidio oko četrdesetak ljudi u grupi, starih i mladih, koji pješače. Bili su pod punom opremom, ruksaci na leđima, čizme na nogama, kod nekih starijih i štapovi za pješačenje u rukama. To sam protumačio kao znak da trebam nastaviti s naumom jer četiri godine živim u ovom stanu i nikada do sada nisam vidio tako nešto.”
Iz Manchestera se prevezao u Liverpool. Tu je nekoliko noći prespavao kod prijatelja, glavnog imama centralne džamije u Liverpoolu. Zatim je iz Liverpoola doputovao u London, odakle je započeo svoje putovanje. Za svega nekoliko dana došao je do Dovera, najistočnijeg grada u Engleskoj, odakle je brodom prešao u Francusku u Calais. “Svi hoteli u Calaisu bili su prebukirani jer sam stigao kasno navečer. I tu sam stekao iskustvo jer sam vidio da svaki dan putovanje, iz ovog kao i brojnih drugih razloga, moram počinjati rano ujutro. Napolju je bilo prehladno, ali sam bio uzbuđen zbog vrlo izvjesne mogućnosti kampovanja. U kolicima imam šator i svu opremu koja mi je potrebna. Policiju sam upitao da mi preporuče mjesto gdje bih mogao kampirati, oni su mi sugerirali da tu i nije baš najbolje mjesto za postavljanje šatora jer bi moglo biti opasno. Kasnije sam saznao da tuda prolazi problematična vrsta ljudi, pa sam zbog toga cijelu noć hodao kako bih došao do idućeg grada. Nekoliko sam noći kampirao u prirodi, trudeći se da izbjegavam gradove kako bih bio siguran”, pripominje Farid.
Nastavio je kampirati držeći se podalje od naseljenih područja. “Kampirao sam u divljini i osjećao sam se prilično sigurno. Jedno večer, oko tri sata u noći, nešto me probudilo, kao da mi je neko preko šatora gurnuo glavu. Poskočio sam od straha, bio sam prestravljen. Čuo sam nekakvu buku vani, a ja sam u šatoru sjedio nepomično. Do jutra nisam ni oka sklopio. Čim sam vidio da je sunce izašlo, nabrzinu sam spakovao stvari, šator i odjurio prema obližnjem gradu. Lokalcima sam ispričao svoje iskustvo, rekli su mi da sam dobro prošao jer su to najvjerovatnije bili veprovi koji znaju biti veoma opasni. Prije ovoga sam se trudio izbjegavati ljude, naseljena mjesta i područja, ali sam nakon ovoga shvatio da je ipak sigurnije kampirati bliže gradovima, tamo gdje ima ljudi. Tako sam nekako bio između, u nekoj sredini, pomalo izbjegavajući i ljude i divlje životinje”, napominje Farid.
Kada je stigao u Pariz, njegovi prijatelji Isak i Jusuf koji su ga tu čekali rekli su mu da ima dvije opcije. “Rekli su mi da mogu sačekati desetak dana kako bi mi stigla nova kolica, jer su mi se prethodna pokvarila, ili bih mogao povesti mali bicikl pored sebe, na njega natovariti osnovne stvari koje će mi biti potrebne, a da će mi oni kolica poslati čim im stignu. Nisam želio čekati, nastavio sam svoj put. Rekli su mi da južno od Pariza ima velika šuma, jako opasna i da je po svaku cijenu trebam izbjegavati. Iako sam pokušavao da izbjegnem ovu veliku šumu, Google Maps me greškom upravo na nju naveo. Vratio sam se petnaestak kilometara, napolju se smračilo, a ja još nisam bio izašao iz šume. Nije mi ništa drugo bilo preostalo nego da se molim Bogu tražeći od njega pomoć. ‘Ja Hajju, ja Kajjumu, ja Zel Dželali vel Ikram. Ti si me dovde doveo, nemoj me sada napustiti. Molim Te, pomozi mi’”, molio je Farid.
Nastavio je hodati još petnaestak minuta kada je naišao na stariji bračni par čije je auto stajalo pored puta. “Bio je to Mitsubishi iz osamdesetih, nevjerovatno dobro očuvan. Guma na autu je bila pukla, a oni su bespomoćno stajali tu čekajući pomoć. Bio sam sav blatnjav, mokar, prišao sam ovim ljudima nudeći im svoju pomoć. Jer, vjerujem da, ako ti nekome pomogneš, Bog će tebi pomoći. Oni su me ljubazno odbili. Ponovo sam im se obratio, objasnivši im da sam se izgubio, da sam putnik, te da, ako izgledam malo neuljudno i neuredno, to je zbog toga što sam imao težak dan i što sam se izgubio u šumi, te im se izvinjavam zbog svog izgleda. Oni su pristali da im pomognem. Uspješno sam promijenio gumu, a oni su mi objasnili da su do sada dva Francuza naišla, da su ih odbili, te da ni sami ne znaju zašto su pristali na moju pomoć.
Dodali su i to da su gume na autu praktički nove, te da ne znaju zašto je jedna od njih naprosto pukla. Mislio sam u sebi: ‘Znam ja zašto vam je pukla guma. Dragi Bog je to dao kako bih izašao iz ove velike i opasne šume.’ Perfektno su pričali engleski, pa su mi ponudili da me povezu svojoj kući i da kod njih prespavam. U povratku kući ispričao sam im da ljudi u Engleskoj, kada se penzioniraju, obično sebi kupe terenac 4 x 4 kako bi izbjegli eventualne probleme na cesti. Oni su se samo smiješili. Kada smo stigli njihovoj kući, ispred su bila parkirana tri auta, jedan od njih je Range Rover 4 x 4, o kojem sam maločas govorio. Ispred je stajala mala palača, ljudi su bili multimilioneri. Objasnili su mi da koriste Mitsubishi samo kada idu negdje tu u kupovinu. Ljudi imaju i ergelu konja, dva rasna psa. Pošteno sam se okupao, oprali su mi svu odjeću, ispeglali. Opet sam bio spreman nastaviti put.”
Kada je stigao u Lyon, za jedan dan došao je u mali gradić po imenu Le Point de Beauvoisin, odakle je htio preći u Chambery. “Kada sam pogledao na Google Maps, vidio sam da imam nešto manje od dvadeset kilometara do Chamberyja. Google vam daje opcije kako želite putovati, autom, autobusom, vozom, biciklom ili pješke. Eh, to je još jedna greška koju sam napravio. Nakon toga sam naučio da, kada biram stazu, uvijek moram izabrati stazu za bicikl, a ne stazu za pješake jer imam kolica koja guram. Ovaj put sam izabrao stazu za pješake koja me navela na vrh planine. Padala je ledena kiša, kolica su bila preteška, bio sam sav mokar kada sam stigao na vrh planine. Gore je padao snijeg, bio sam blatnjav i iznemogao kada je put koji je bio širok oko metar i po na vrhu planine jednostavno završio. Više nije bilo puta, a Google Maps mi je govorio da moram nastaviti naprijed. Odatle je do Chamberyja bilo svega osam kilometara.
Odlučio sam nastaviti svoje putovanje i ovih osam kilometara sam prešao za oko pet sati. Bilo je to najtežih osam kilometara do sada. Dolje sam sreo lokalce koji su me u čuđenju gledali jer tim putem dugo vremena nisu vidjeli nikoga da je došao. Objasnili su mi da je to stari rimski put koji je Rimsko carstvo koristilo kao vezu između Italije i Francuske. Napomenuli su me da je upravo tim putem Hanibal prošao kada je krenuo na Rim. Osjećao sam se ponosno jedno vrijeme, s tim što Hanibal nije gurao nikakva kolica, ali je zato imao slonove”, šaljivo će Farid, te dodaje da je sve sadržano u čovjekovoj namjeri, pa ako su mu namjere dobre, dobre stvari će mu se i dešavati.
Farid nosi plaketu “Walk for Peace”, što je i poruka njegovog putovanja. “Posljednjih nekoliko godina ljudi koji samo nose neka muslimanska imena učinili su stravične stvari i na taj način o islamu poslali pogrešnu poruku cijelom svijetu. Ja se trudim da islam predstavim u potpuno suprotnom svjetlu, da pokažem svijetu da islam znači mir i ljubav. Zbog toga sam ovaj projekt nazvao ‘Šetnja za mir’, kako bih u konačnici svim ljudima koje na svom putu sretnem pokažem ko su i šta su muslimani. Kada sretnem ljude, imam oko jednu minutu da prezentiram sebe i da im kažem sve o sebi. Vrlo često me ljudi pozovu svojoj kući da me ugoste. A nisam plav i nemam plave oči. Tamnoput sam, arapskog sam porijekla, ali to ljudima u konačnici ništa ne znači. Ono što je vrijedno jeste način na koji se ponašam, kako se ophodim prema ljudima, kako s njima razgovaram. A onda, kada me pozovu sebi, razgovaramo upravo o stvarima koje volim: klasična književnost, historija, filozofija, klasična muzika. Ljudi uživaju u mom društvu i to je ono što mi je itekako važno. Jer, prema mom shvatanju, ja ne predstavljam samo sebe i svoju porodicu, na ovaj način predstavljam cijeli umet Muhammeda, a. s., i to je u prvom planu”, naglašava Farid.
Do sada je Farid Feyadi prešao 2.270 kilometara i kaže da se nije umorio. Dnevno prelazi između 35 i 55 kilometara. Ujutro se budi najčešće oko osam sati i oko pet-šest sati mu je potrebno da pređe 30 kilometara. Ako navečer, kada planira sutrašnju rutu, uvidi da ga čeka put od 40 ili više kilometara, onda se probudi ujutro u pet sati i tada kreće na put. Pošto su zimski dani kratki, trudi se da uvijek stigne u željeno mjesto prije mraka.
Kada je prešao granicu Hrvatske s Bosnom, žurio je da što prije stigne u Sarajevo. Bio je dosta iscrpljen, ali kada je došao u Sarajevo, osjetio je posebnu energiju i radost s kojima su i sav njegov umor i iscrpljenost nestali. “Sarajevo treba biti poseban grad za svakog muslimana u svijetu. Nakon svega što se tu izdešavalo u proteklih nekoliko desetljeća, Sarajevo je bilo nezaobilazno na ovom mom svetom putu. To je prelijep grad, divni ljudi u njemu žive. Nevjerovatna jela se tu spremaju, sve imate na jednom mjestu. Imate i brojne kulture koje su ostavile trag na ovom prekrasnom mjestu. Prvo je Bosna bila dio Rimskog carstva, zatim slijedi Bosansko kraljevstvo, zatim Osmansko carstvo, austrougarski period, period Jugoslavije, da biste na kraju sada opet imali svoju državu. Nevjerovatno je vaše bogatstvo iskustva i kulture, tome se neizmjerno divim.”
Do kraja putovanja ostalo mu je još nešto manje od pet hiljada kilometara. Tvrdi da mu je ovo četvrti par cipela koje je promijenio, kao i treća kolica koja su mu do sada najbolja. U kolicima vozi dvije vreće. U jednoj je sva odjeća, a u drugoj je vreća za spavanje, madrac, prva pomoć, pribor za brijanje, toaletni pribor, zatim mobiteli, punjači, tri eksterna punjača, kao i brojne druge stvari koje je u međuvremenu usput ostavljao jer je uvidio da mu ne trebaju. Kaže da nije imao iskustva, pa je nosio mnogo stvari koje putnicima na ovakvim putovanjima jednostavno nisu potrebne. “Trenutno nisam siguran kako ću preći Siriju jer je tamo rat. To ću odlučiti kada stignem na jug Turske. Najvjerovatnije ću s juga Turske letjeti u Jordan, pa ću odatle nastaviti svoje putovanje. Kada rezimiram sve što mi se do sada na ovom putu izdešavalo, mogu slobodno kazati da mi je zaista izuzetna čast što me Allah, dž. š., počastio pruživši mi priliku da ovako obavim hadž”, konstatirao je Farid.
