Author: Galib Gicic

Piše: Galib Gicić
Upeklo ljetnje sunce, k’o da se prislonilo na ćeremide ove kuće, a kroz otvorene kanate pendžera, ko za inat, ni da puhne. Hlad pravi jedino džaraniga, koja je ove godine, mašala, dobro rodila. Crvene se plodovi, krupni, sočni još malo, pa prepukli od zrenja. Nigdje živa džana na sokaku, hušnutluk samo na mahove prekida zveket potkovica po izlizanoj kaldrmi i zvuk konjskih kola koja protutnje. Katkad se začuje i avaz djece iz mahale koja se rashladjuju po Raški, dok čekaju da mujezin oglasi vrijeme za juftar.

Hamur koji nadolazi u zemljanoj posudi na perdi, samo što nije prelio vanglu, dok Demiraginca čeka da padne žar u velikoj pekari u mutvaku. Da nije razgorele vatre, debeli zidovi mutvaka, zidani od kamena i čerpića, bili bi dobar štit od avgustovske žege.

Mutvak je bio prostran, gotovo kao hajat. Svjež čivit sa zidova, još uvjek se osjećao. Po jedan mali, visoko podignut pendžer, protkan proškama nalazio se na sjevernoj i južnoj strani zida i služio je samo za provjetravanje. Ispod pendžera, drvene, masivne načve sa brašnom, a sa tavana uvezana jakim učkurom, visila je sasušena ovčja lubina, čiji je miris pojačavao glad, a ukus davao poseban lezet varivu. Djeca bi mimogred, kad niko ne vidi, otrgla po koje parče sasušenog mesa- šareno ili krhtina sve im je jedno.
Ženskinja po kući vršila je posljednje pripreme pred juftar. Dok su Demiraginca i Zahitaginca u mutvaku pripremale jela, hizmećarka bi za to vrijeme rashladjivala kamene ploče u hajatu hladnom vodom sa pumpe.
Nešto manje od sahat vremena ostalo je do juftara. Sofra je postavljena. Sa pendžera divahane, najmladji brat Šemsudin sa nestrpljenjam je čekao odive, sestre Dževu i Umu, da dodđu u rod i juftare zajedno. S prozora mutvaka, do divahane je dopirao miris ramazanskih pitica, telećeg pečenja, a prožimao se i sladak miris bojina. Avlijska kapija se otovrila dok je najstariji brat Demir išao ka izbi da zahvati kleku. Po raskošnoj avliji kroz čičekluke, rastrčale su se Dževina ćerka Fatima i Umina mezimica Emira, koje su se utrkivale koja će prva dajku da poljubi ruku. Dječiju prepirku prekinu je snažan pucanj iz topa, glas mujezina i graja djece koja su nestašno trčala ka svojim kućama da oglase roditeljima da je počeo juftar.

Na divahani su bile postavljene dvije sofre; prva velika, tik do mindera, za starije, a druga na kraj sobe, za djecu. Nakon proučene dove za kabul posta, berićet i nafaku, najstariji brat se juftario hurmom, a za njim i cijela porodica. Na minderu oko sofre sjedeli su: Demir, Zahit, Mustafa i Emin, a na šiljtadima: Šemsudin, Uma i Dževa. Snahe su se iftarile, hraneći djecu za drugom sofrom. Sofre su bile prepuna jemeka. Meso i povrće rano ujutro su donjele čipčije sa imanja, a umješne ženske ruke od toga su stvorile svakojake specijalitete. Po tradiciji, u našim kućama, od vajkada se počinjalo sa malim juftarom, da se zavara glad, da bi se što prije klanjao Akšam namaz. Obično bi nakon hurme i kleke odlomili po komad pitice koji bi jeli sa pršutom,sirom, kajmakom i zejtintanama. Muškarci su Akšam namaz klanjali u velikoj sobi na sedžadima koje je njihov otac, rahmetli hadzi-Ismail donio iz Sirije po povratku sa hadždža.

Za to vrijeme, ženskinja je rastrijebila sofru i postavljala činije za veliki juftar. Pečenje je na sofri cvrčalo I mamilo svojim mirisom. Nikad tako lijepo I jako ne miriše hrana, kao Ramazanom. Za Umin merak, bilo je mesa sa telećeg vrata, Dževa je od malena hajala đuveć, tako da je na sofri i za to jelo bilo mjesta. Muškarci nisu mahanisali, bilo je bitno samo da je meso i da je dobro spremljeno. Juftar su nakon namaza nastavili bijelom telećom čorbom, baš onakom kakvu je rahmetli maama gradila za bajramski ručak. Juftar se blizio kraju. Mustafina ćerka Paša, sa sobom je u jednoj ruci nosila ibirik sa vodom, koju je posipala amidžama i halama da operu ruke, a preko druge ruke nosila je vezenu krpu za posušivanje.
Dok su se djeca igrala u sobici, stariji su oživljavali neke skoro zaboravljene događaje. Prepričavali su njihove porodične priče i zadirkivali najmladjeg brata Šemsudina, podsjećajući ga na njegovu svadbu, kada je od umora zaspao na stolici. Demiraga se čvrsto držao price da ovaj nije zaspao od umora, već od straha, jer je na sopstvenoj svadbi bio star samo 16 ljeta. Kroz smjeh su ga zadirkivali, jer su ga tako uspavanog u naručju prenjeli u sobu koja je bila nameštena i pripremljena za djerdek. Šemsudin se i sam smijao i prisjećao. Šalu i smjeh je zamjenila mukla tišina, jer je priča o svadbi potsjetila sve na skoru smrt Šemsudinove zene, čiji je gubitak teško podnio. Nakon tog događaja dovoljno je bilo da pogleda svoje dvoje siročadi, ćerke Elmazu i Naziru i da mu stidljivo zaiskre suze na krupnim očima, a on bi ih sve više otvarao, ne bi li ih zaustavio. O svom halu, rijetko je pričao, jer nije ostavljeno da se tuguje i pati, ali baš te ramazanske večeri, otovrio je djelić svoje duše i pričao o neizdrživom bolu ćerki i čežnji za majčinim naručjem I toplinom. Potresala ga je pomisao o svakodnevnoj patnji svojeg evljada, koja se iznova radja, kada god neko spomene majku. Pričala mu je jednom snaha Eminaginca, kako često kad rasprema posteljinu, vidi njihove jastučnice mokre od suza. Teško je to podnosio. Ovaj mučni razgovor prekinuo je glas mujezina sa paričke dzamije, koji oglasio poslednji teravih namaz u ovoj godini.

Galib Gicić
za II deo priče klikni OVDE

Piše: Galib Gicić

Staro savijeno dunjino stablo, svojom krošnjom i dalje baca sjenku na zahrđalu pumpu, sa koje se Ismail-aga prije Sabah-namaza abdestio, halalio sa porodicom i krenuo na dug i neizvjestan put. Išao je u svetu zemlju kako bi obavio posljednji imanski šart i Hadžom upotpunio din i iman.

Osdlani crni at, dugog, čvrstog vrata, brzih nogu, natovaren lakim tovarom i idarom, otmeno je koračao sokacima i često zastajkivao, kako bi se Ismail-aga selamio sa prijateljima dok je napuštao grad. Ismail je bio viđen i stasit čovjek. Nosio je novu kahvali paltu, ogrnutu ćurakom i čaksire opasane pojasom dugim 12 metara.
Na glavi je nosio crven fes, zavijen čalmom. Njegovo visoko čelo, četvrtasto lice i jaku široku bradu sjenčile su guste obrve i kestenjaste oči. Kada bi se zamislio, što je često činio, rijetko ko bi se usuđivao da ga omete u tome. Tada je djelovao veoma strogo, čak su ga se i ukućani po malo plašili, iako su dobro znali da on svoju strogoću nikada nije pokazivao…Ipak su bili na oprezu, jer je baš svaki put izgledalo kao da će baš tog trenutka planuti, konačno, po prvi put…Ali, on bi baš to ozbiljno namrgođeno lice za tren oka izbrisao svojim osmijehom, vedrim i sjajnim. Sa osmijehom je i putovao. Sa sobom je nosio osrednju mavi vrećicu, uvezanu jakom srmom u kojoj je bilo dukata, a odnio je i tovar selama, koje je kao amanet od svoje djece Šemsudina, Demira, Zahita, Mustafe, Emina, Ume i Dževe preuzeo da prenese Poslaniku s.a.v.s. prilikom posjete njegove kuće u Medini. Kasnije, po povratku sa Hadža, znao je da okupi čeljad i da im priča priče o putovanju u daleki svijet, koje nije bilo ni malo lako; o čudnim ljudima, crnim, crvenim i žutim, velikim i malim; o ljepoti crnog kamena, mirisu Pejgamberove džamije… Pričao je i priče o pećini i pauku koji je baš na tom mjestu ispleo mrežu, te o izvoru Zem-zem vode I o tome kako mu se Allah smilovao da sve to I vidi svojim očima I da je ljepše nego što je mogao I da zamisli… Zborio je da je stajao na onom mjestu, na kojem spušten prvi insan, a porodica ga je slušala, širom otvorenih očiju i srca i zamišljala sva ta udaljena mjesta, velike gradove, koje hadži-Ismail nije htio ni da pogleda plašeći se da, ako bude uzivao u njihovom raskošu na zemlji, neće vidjeti ahiretsku ljepotu. Porodicu je radovao pričama, koje se i danas prepričavaju i hedijama koje su sačuvane, I ako je od tada prošlo skoro dva vijeka. Od tada, hadži-Ismail se nikada više nije osamljivao, niko mu više nije video namrgođeno i zamišljeno lice, jer mu je sa pleća palo to veliko breme, koje je cijelog života nosio, ta briga – da li će za života posjetiti Ćabu i svrstati se u red sa onima koji su se odazvali pozivu Ibrahima s.a.v.s., u red Allahovih miljenika, Njemu odabranih…

Sa osmijehom je i preselio na Ahiret.Sa ovog svijeta, ispratila ga je njegova porodica, komšiluk i prijatelji, a na vječni put, krenuo je u bijelom ćefinu, koji je pazario u Medini, poslednjeg dana hadždža, nedaleko od uzvišenja Merve, baš na mjestu gdje je Hadžera tražila vodu za nju i njenog sina Ismaila.
Klikni OVDE za prvi deo priča o starom Pazaru
Za narednu priču klikni OVDE

Piše Galib Gicić

Vjekovima kroz vrijeme, kaldrma pazarskih sokaka na svojim njedrima bujrumlisala je i ispraćala generacije. Kada bi znala da zbori, kazivala bi do sada neispričane priče i na vakat opominjala na događaje koji se poput kotura vrte, sve u krug.
Kaldrma je ostala u onom starom šeheru, a miris sokaka u rijetkom sjećanju, i akšamluci su se priklonili zaboravu.

Zanijemela je violina čerkeza, čiji je zvuk izazivao čežnju kod ašika, dok su čekali prvi sumrak, da krišom prošetaju zadnjom baščom, jer im se tobož baš tada prijelo svježe voće.
Pazarska čašija je u to vrijeme bila mala, sokake su presecali jazovi, kroz koje se voda presijavala, čista I bistra. I sa Parica je tekao jaz, koji je bio širok dvadesetak stopa,a dubine do pojasa, voda je tekla je niz padinu, gdje je pokretala točak stare vodenice.
U to vrijeme, grad je imao mnogo hanova, a među njima su se izdvajali Amiragin i han Hrvaćana.

Mahale su krasile džamije, vitkih i visokih minara, sa velikim haremima u kojima su počivali hafizi,imami,oficiri, neimari i šehidi. Iako su sve dobrostojeće kuće u sklopu glavnih soba imale hamame, postojao je i veliki gradski hamam u srcu čaršije,koji se svojom ljepotom izdvajao od ostalih građevina. Podijeljen je na dva dijela, na muški i ženski, utvrđen kamenim stubovima i opasan debelim i visokim zidinama. Za potrebe kupanja, voda se zagrijavala u haznama, iznad kojih su bili objekti u kojima se odvijala trgovina, pa je toplota vode, kažu, zagrijavala podove i grijala objekte.

Dućani u Jošanici, otvarani su nakon sabaha, a u njima se pazarilo do akšama. Zanatlije su bili vrlo cijenjeni ljudi, a u čarsiji je bilo kujundžija, sarača, grnčara, ćulahdzija, krojača, kožara, opančara, pekara, mesara i brica I svi su imali posebno važnu ulogu u tadašnjem društvu. Lijepo okićene berbernice, komad ogledala na zidu, britva , klješta, makaze i stipsa na rafu.

Hećima skoro da nije ni bilo, pa su brice obavljale i hećimske poslove. Tegla sa pijavicama, uvjek je bila na dohvat ruke, jer drugog iljača za glavobolju i visok pritisak nije bilo. Stručno su berberi, na glavne damarove, postavljali pijavice, koje bi se od krvi nadule ko pesnice. Kalaisanim klještima, zube su vadili k’o od šale. Kada god bi kome izvadili zub, davali bi isti komentar: ” Mashala, jake mu noge, ka’ u konjski zub” I to je bio najveći kompliment koji se dobijao po obavljenom poslu. I britva je imala više namjena, ona veća služila je za brijanje, a ona manja, oštra k’o sablja, za sunećenje.
U svakoj mahali bila je po jedna ili dvije kahve, u kojima se okupljala muškinja. Žene su izbjegavale i da prođu ispred takvih mjesta, jer “nije ostavljeno”. Tamo se tabirila politika, ugovarali poslovi, igrala talva, karte i pila dobra kahva. I na Paricama, u našem sokaku bila je jedna takva, tek ošerbećena krečom. Neravni zidovi ukrašavani su leuhama i po kojom lambom koja je razbijala tmušu. Na drvenom hastalu, stajao je gazaldžak, bakrač sa vodom, sećer, kahva i veliki degrmen.

Na omanjem pendžeru iznad hastala, u dubokom staklenom sudu, rumenila se đulsija, po kojoj su plovile latice ruže mjesečarke, mirisna i prijatna onima koji je piju. Hastali prekriveni plahtama bili su na svakom ćošku, a na njima je uvjek bilo svježih crvenih jabuka i kruške žutače, jerebazve, medunci I neka dunja da zamiriše. Tu su se čuli svakojaki muhabeti. Mudrovanje bi često prekinuo zvuk bubnja i avaz glasnika, koji bi saopštavao novosti, često one političke. Ako im se glasnikov zbor ne bi svidio, brzo bi započeli neku svakodnevnu temu. Iskreno mišljenje o politici i državi često su čuvali su za sebe, jer je Udba u to vrijeme bila vrlo dobro organizovana, pa su mnogi zbog političkog ubeđenja ili ličnog stava, svoje mišljenje plaćali glavom.
Po lijepom vremenu muškarci su se okupljali ispred dućana, sjedeli na cepencima i često komentarisali skupoću ili ugovarali poslove.

Po doručku, žene bi pošle u mahalu, gdje su uz kahvu, ravaniju, sulpitu ili peljte, zapodinjale beskrajne priče o snahama i zetovima, o jemecima za taj dan; o onome o čemu žene često i danas pričaju. Nekad bi gledale u fildžan ili tumačile snove; one dobre slale na hair i na dobro, a one druge niz vodu. Za to vrijeme, sitnu djecu u kućama, pazile su snahe ili hizmećarke, koje bi čim uspavaju djecu, prionule na sređivanje odaja.

Dokonluka skoro da nije bilo. Djece koliko bi kojoj Bog dao, nafake-da Allah podrži ovako, a dobrog raspoloženja na pretek. Puna kuća snaha, odiva i djece, puna čarsija rodbine i prijatelja, čitav komsiluk kona….
Za drugi deo priča o starom Pazaru klikni OVDE