Rat koji je trebalo da promijeni Iran,pomijenio je geopoliticku sliku svijeta.
Piše: Rasim Ljajić
Kada je 28. februara Donald Trump objavio početak vojne operacije protiv Irana, djelovalo je da je svijet na pragu novog “šoka i strahopoštovanja”, još jedne demonstracije američke sile koja će protivnika baciti na koljena, promijeniti režim i preoblikovati čitav Bliski istok.
Gotovo četiri mjeseca kasnije, (tačnije 108 dana) umjesto bezuslovne kapitulacije Teherana, svijet je dočekao Memorandum iz Islamabada – dokument kojim su Sjedinjene Američke Države i Iran pristali da prekinu neprijateljstva i otvore pregovore o konačnom sporazumu. Prema objavljenom tekstu memoranduma, SAD su prihvatile ukidanje pomorske blokade, otvaranje puta za obnovu trgovine i početak procesa ukidanja sankcija, dok se Iran obavezao na pregovore o nuklearnom programu i slobodnu plovidbu kroz Hormuški moreuz.
Drugim riječima, rat koji je trebalo da promijeni Iran, promijenio je geopolitičku sliku svijeta.
Ponekad je dovoljno pogledati sadržaj mirovnog sporazuma da bi se ustanovilo ko je pobijedio, a ko izgubio.
Prvi i najveći gubitnik: Donald Trump
“Nikada ne ulazite u rat ako ne znate kako ćete iz njega izaći,” čuvena je izjava generala Douglasa MacArthura.
Trump je u rat ušao sa četiri velika cilja:
1. slamanje iranskog raketnog arsenala,
2. uništenje iranskih vojnih kapaciteta,
3. zaustavljanje iranskog nuklearnog programa,
4. prekid iranskog utjecaja preko saveznika širom regiona.
Danas nijedan od tih ciljeva nije nedvosmisleno ostvaren.
Iran nije kapitulirao.
Režim nije pao.
Nuklearno pitanje nije riješeno.
Iranski regionalni uticaj nije nestao.
Naprotiv, upravo memorandum predviđa nove pregovore sa vlastima koje je trebalo srušiti.
Rat koji je trebalo da pokaže moć Amerike završio se pregovorima sa protivnikom kojeg je trebalo eliminisati.
To nije pobjeda. To je priznanje ograničenja.
Historija je puna takvih trenutaka.
Lyndon B. Johnson je imao Vijetnam.
George W. Bush mlađi Irak.
Donald Trump dobio je Iran.
Ratovi često počinju obećanjem brzog trijumfa, a završavaju se pregovorima koje su lideri ranije odbacivali.
Što rat duže traje, politički račun postaje sve skuplji.
Pred Trumpom su sada izbori za Kongres.
A svaki predsjednik zna jednostavno pravilo:
Glasači opraštaju neuspješne pregovore. Ne opraštaju skupe ratove.
Gubitnik broj dva: Sjedinjene Američke Države
Henry Kissinger je jednom rekao:
“Amerika nema trajne prijatelje ni trajne neprijatelje. Ima trajne interese.”
Problem je što je ovaj rat otvorio pitanje da li Amerika još uvijek može ostvariti svoje interese.
Poslije decenija ratova u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji, Vašington je još jednom pokazao da može srušiti zgrade, ali ne i nužno ostvariti političke ciljeve.
Vojna nadmoć ostala je neupitna.
Politička efikasnost više nije.
Najveća sila svijeta danas troši ogromne resurse da bi ostvarila rezultate koji su nekada dolazili gotovo automatski.
Nekada je američka prijetnja bila dovoljna.
Danas ni bombardovanje nije dovoljno.
To je možda najvažnija geopolitička promjena našeg vremena.
Moć nije sposobnost da nekoga pogodite. Moć je sposobnost da ga natjerate da uradi ono što želite.
Iran nije uradio ono što je Amerika željela.
Zbog toga je ovo američki poraz čak i ako nije vojni poraz.
U vrhu ljestvice velikih gubitnika je i najdugovječniji izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
Tokom cijele političke karjere papagajski ponavlja da je Iran egzistencijalna prijetnja Izraelu.
Na dan početka napada,28. februara, izjavio da je cijeli život čekao taj trenutak.
Ako je to zaista bio njegov historijski trenutak, završio se na veoma neobičan način.
Memorandum nije potpisan u Jerusalimu.
Nije potpisan u Tel Avivu.
Nije čak ni pisan u Izraelu.
Potpisan je uz posredovanje drugih država, dok je Izrael ostao po strani.
To je možda najjasniji pokazatelj ko je izgubio političku kontrolu nad procesom.
Netanjahu je želio konačno slamanje Irana.
Dobio je pregovore sa Iranom na kojima je bio obični posmatrač i statista.
Želio je izolovani Teheran.
Dobio je Teheran za pregovaračkim stolom.
Želio je novi regionalni poredak.
Dobio je starog rivala koji je preživio.
A na domaćem planu čekaju ga sudski procesi, političke podjele i neizvjesni izbori u oktobru.
Nijedan lider ne želi da mu najveći rat u karijeri završi kompromisom.
Na listi gubitnika se s pravom mogu svrstati skoro sve zemlje Zaliva, koje su samo potvrdile da se može biti istovremeno i bogat i nemoćan.
Rat je pokazao i svu krhkost zalivskih monarhija.
Decenijama ulažu milijarde u bezbjednost.
Kupovale su oružje.
Kupovale su zaštitu.
Kupovale su savezništva.
Ali kada je region ušao u najveću krizu posljednjih godina, pokazalo se da novac ne kupuje stratešku autonomiju.
Njihova bezbjednost i dalje zavisi od odluka drugih.
To je najveća slabost svakog političkog sistema.
Ko ne može sam da odlučuje o svojoj bezbjednosti, ne odlučuje ni o svojoj budućnosti.
Top listu gubitnika nastavljamo sa Evropskom unijom.
Charles de Gaulle je još šezdesetih godina upozoravao:
“Evropa mora naučiti da govori svojim glasom.”
Šezdeset godina kasnije, taj glas se jedva čuo.
Najveća geopolitička kriza godine prošla je bez značajnijeg evropskog uticaja.
Evropa je posmatrala.
Amerika je bombardovala.
Iran je odgovarao.
Pakistan je posredovao.
Kina je čekala.
A Evropska unija izdavala saopštenja.
Nijedna velika sila ne nastaje saopštenjima.
Rusija je također zauzela mjesto u vrhu tabele.
Moskva je godinama gradila strateško partnerstvo sa Teheranom.
Kada je došao trenutak istine, podrška se uglavnom svela na političke izjave.
To nije prvi put.
Sirija. Armenija. Venecuela.
Lista partnera koji su očekivali više od Moskve postaje sve duža.
Rat sa Iranom pokazao je ono što mnogi nisu željeli da vide:
Rusija danas možda jeste velika vojna sila, ali više nije sila sposobna da odlučujuće oblikuje događaje na više frontova istovremeno.
Ova druga lista je značajno kraća. Prakticno su samo Iran i Kina zasluzili epitet kakvih-takvih pobjednika.
Najveći paradoks ovog rata je činjenica da je Iran možda izgubio bitke, ali je dobio rat za opstanak.
Cilj nije bio samo uništenje iranskih kapaciteta.
Cilj je bio promjena režima.
Taj cilj nije ostvaren.
Režim je preživio.
Država je preživjela.
Institucije su preživjele.
Iran je vojno uzdrman,ali je odnio moralnu pobjedu. Ekonomski devastiran, ali politički sada u boljoj poziciji. Taktički poražen, ali strateški se pozicionirao kao ozbiljan takmac na globalnoj ravni.
To je za Teheran, samo po sebi, ogromna pobjeda.
Kao što je Taleran govorio:
“Država nije poražena dok ne prihvati da je poražena.”
Iran to nije prihvatio. Naprotiv.
Danas se o Iranu pregovara.
Sa Iranom se razgovara.
Iranu se nude ustupci.
Iran ponovo postaje nezaobilazan faktor regiona.
Posebno važan ostaje Hormuški moreuz – arterija kroz koju prolazi značajan dio svjetske trgovine energentima. Upravo memorandum potvrđuje da je pitanje Hormuza postalo jedno od ključnih pregovaračkih oružja Teherana. Antony Blinken, državni sekretar u prethodnoj administraciji ironično je zaključio da je “jedino dostignuće primirja vjerovatno to što ce Hormuški moreuz ponovo biti otvoren, koji je bio otvoren prije nego što je rat započeo. A izgleda da ćemo platiti Iranu da to uradi.”
Možda i najveća zanimljivost je ta što je Kina našla svoje mjesto među pobjednicima, a da nije ispalila nijedan metak.
Sun Cu je prije dvije i po hiljade godina napisao:
“Najveća pobjeda je ona ostvarena bez borbe.”
Ako postoji država koja je iz ovog rata izašla jača bez ijednog ispaljenog metka, to je Kina.
Dok su drugi ratovali, Kina je trgovala.
Dok su drugi trošili milijarde, Kina je gradila veze.
Dok su drugi proizvodili nestabilnost, Kina je nudila predvidljivost.
U svijetu umornom od ratova, predvidljivost postaje najvrijednija valuta.
A Peking je upravo to ponudio.
Među male pobjednike ove velike priče treba spomenuti i Pakistan. Pojavio se iznenada i prilično neočekivano kao medijator.
Historija pamti posrednike.
Kemp Dejvid. Dejton. Oslo.
Islamabad vjerovatno neće ući u taj rang, ali je Pakistan ovim procesom pokazao da može igrati mnogo veću diplomatsku ulogu nego što mu mnogi priznaju. Memorandum nosi pečat upravo te posredničke funkcije.
Kada se jednog dana budu pisale ozbiljne historije ovog rata, vjerovatno neće biti zapamćen po broju raketa, bombardera ili nosača aviona.
Biće zapamćen po jednoj jednostavnoj činjenici.
Najmoćnija država svijeta krenula je da promijeni Iran. A ako Trump izgubi međuizbore u novembru SAD će se značajno promijeniti. Iran će ostati isti ili čak radikalniji nego što je bio.
I zato je najveća lekcija ovog sukoba brutalno jednostavna:
Najteže nije dobiti rat. Najteže je dobiti ono zbog čega ste u rat ušli.
A upravo tu su Trump i Netanyahu izgubili.
Iran je pobjedio samim tim što je preživio.
