Author: N N

 

I djeca znaju iz predmeta historije, koliko je u prošlosti bilo bitno znati vrijeme. Narodi starih civilizacija su počeli računati datume od nekog značajnog događaja. Tako su Grci računali vrijeme od održavanja prvih olimpijskih igara 776.g.p.n.e. Te igre bile su vjerskog karaktera. Tada nije bilo medija, ali su glasnici pozivali narod na igre, trčeći od polisa do polisa. Vremenski period između jednih i drugih igara zvao se Olimpijada. Tako je to bilo nekada… Od tada prošlo je mnogo godina. Sarajlije računaju vrijeme od 1984. godine, zbog 14. Zimske Olimpijade. Taj duh i sjećanje na ljepša vremena, ih i danas 8. februara, i nakon 36 godina proganja. Ta ’84. godina je idealna, ona i maskota Vučko su nadživjeli i komunizam i raspad Jugoslavije.

Zašto ljudima olimpijske igre puno znače?

Sarajevo kao grad je do 1984. godine najviše bio poznat po atentatu na habsburškog nadvojvodu i prestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, koji je bio okidač pokretanja Prvog svjetskog rata. Od Zimskih olimpijskih igara, Sarajevo postaje svjetski prepoznatljivo i zbog novinara, turista. Od tada je i u analima. Mijenja se zbog tog bitnog svjetskog događaja i imidž Sarajeva. Sportska natjecanja postala su komunikacijske platforme za promociju grada i cijele zemlje domaćina. Planine do tada mnogima i nepoznate, postaju prepoznatljive kao: Bjelašnica, Jahorina, Igman i Trebević. Iz Sarajeva se najviše izvještava. Od tada se i svjetska percepcija mijenja prema glavnom gradu Republike Bosne i Hercegovine. Olimpijske igre pružile su mogućnost bivšoj saveznoj Republici Jugoslavije da se svijetu predstavi, ne samo kao tolerantna, već i ekonomski razvijena i turistički zanimljiva zemlja. Sarajevo je tada bilo mjesto koje je okupljalo armiju natjecatelja iz različitih krajeva svijeta. Svi su rado demonstrirali svoje vještine i natjecali se za zlatne, srebrene, bronzane medalje. Olimpijske igre su i tada okupljale sportiste, ali i navijače, novinare, političare. Nisu smetale nikome ni vremenske prilike.

 

Fale, tako prokleto ta vremena. Zašto? Pa i zbog novinskih članaka, mjerljivosti. Npr. uspjeh jugoslovenskog predstavnika Jure Franka utjecao je na broj novinskih članaka o alpskom skijanju. Njegova srebrena medalja u natjecanju veleslaloma najbolji je rezultat koji su jugoslovenski predstavnici ostvarili na Igrama. Te 14. Zimske olimpijske igre bile su jedne od najbolje organiziranih i najnapetijih igara do tada. Na tim su se igrama okupila 1.272 natjecatelja iz 49 zemalja svijeta, više nego na ikojim Zimskim olimpijskim igrama do tada. Više od 7.000  novinara iz cijelog svijeta svakodnevno je ljubiteljima sporta prenosilo rezultate s natjecanja i pokušalo predočiti atmosferu koja je tada vladala u Sarajevu. Političko vodstvo Sarajeva i bivše SFRJ uspjelo je razuvjeriti i najgore skeptike, jer oni su uspjeli ispuniti sve zahtjeve Međunarodnog olimpijskog odbora, te su osigurali da se Sarajevo viša ne pamti isključivo po atentatu. Zato se ta ’84. godina voljela. Jer glavni grad današnje Bosne i Hercegovine, tada se upisao na kartu Olimpijskih gradova. Fali nam to ozračje tolerancije i fair playa, ta iskustva koja se pamte. Fale nam vremena i naslovnice sa temama vezanim za Olimpijske igre, članci sa sportskom tematikom.

Postoji hiljadu i jedan razlog zašto se i danas poslije trideset i šest godina svi rado sjete starog, dobrog Sarajeva. Nije to samo zbog maskote Vučka, već zbog olimpijskog duha. Fali nam ta euforija koja mami, pokreće i opija. Umorni smo od straha i iščekivanja.

Zato rado pričamo o prošlosti i ’84. godini, jer je svijet od tada drugačije gledao Sarajevo. I sada sanjamo, priželjkujemo dan kada će naš grad zasjati u najljepšem olimpijskom svjetlu. Iščekujemo bolje prilike za promovisanje BiH. Valjda ćemo do tada izliječiti komplekse i izliječiti se od svega što nas iritira, a ne valja.

Izvor: Al Jazeera

A. Ni.

 

Pitajte bilo kojeg Palestinca i reći će vam za brata, sestru, rođaka ili prijatelja kojeg je izraelska vojska izvukla iz doma u sred noći i podvrgnula mučilačkom labirintu ispitivanja, vojnog progona i zatvaranja ili kojeg je držala pod administrativnim pritvorom bez optužnice pod optužbom da posjeduje „tajne informacije“.

Procjenjuje se da je blizu milion Palestinaca pritvoreno otkako je Izrael uspostavljen 1948.

Od 1967, jedna petina palestinske populacije i 40 posto palestinskih muškaraca je uhapšeno i optuženo pod 1.600 vojnih naredbi koji kontrolišu svaki aspekt života Palestinaca koji žive pod okupacijom. Krajem decembra 2019, najmanje 4544 palestinska zatvorenika su držana u ustanovama izraelske zatvorske službe.

Budući da je tako mnogo Palestinaca nezakonito iza rešetaka, oslobađanje političkih zatvorenika je bez sumnje ključno za okončanje izraelske okupacije Palestine. Pa ipak, ovom pitanju je dodijeljeno manje od jedne stranice u dokumentu od 181 strane koji je tzv. „mirovni“ plan američkog predsjednika Donalda Trumpa.

U planu nazvanom „Mirom do prosperiteta“, koji je Trump nazvao „sporazumom stoljeća“, Palestinci nisu pronašli ništa izuzev poznatih pokušaja da im se oduzmu najosnovnija ljudska prava i pravedne nacionalne težnje.

Rasisitički i kolonijalni plan

Oni su percipirali Trumpov plan kao najnovije poglavlje u rasisitičkom i kolonijalnom planu države Izrael da jednostrano kontroliše historijsku Palestinu i potpuno ukloni Palestince iz njihove domovine. Za mnoge Palestince, jedina razlika između ovog „mirovnog“ plana i najekstremnijih cionističkih prijedloga je da ovaj prijedlog ne guraju samo rasistički lideri doseljeničke kolonije već i nekompetentna i opasna američka administracija.

Palestinski politički zatvorenici, koji su ili sasvim izostavljeni ili reducirani do ustupaka u ranijim pokušajima političkog razrješenja, također nisu pronašli ništa novo u planu koji im nije obećavao ni slobodu ni pravdu.

Kratki dio plana o budućnosti za palestinske zatvorenike pokušava privući negatore priznavši da će neki palestinski politički zatvorenici biti oslobođeni u dvije faze nakon potpisivanja mirovnog sporazuma između Izraela i Palestine. Prema ovom dokumentu, prva faza će se desiti „neposredno nakon potpisivanja sporazuma“, dok će vrijeme druge faze odlučiti dvije strane u budućnosti. U dokumentu se kaže da će svako dodatno oslobađanje zatvorenika biti zasnovano na izraelskom pristanku.

Strategija bez rezultata

Ovo je isprobana strategija koja ne donosi rezultate.

U ljeto 2013, kao dio sporazuma kojim je posredovao SAD da se ponovo započnu pregovori na Bliskom istoku, Izrael je pristao da oslobodi 104 zatvorenika u četiri faze. Mnogi od ovih zatvorenika su osuđeni mnogo prije Mirovnog sporazuma iz Osla 1993, i već su trebali biti oslobođeni po odredbama tog sporazuma.

Izrael je prvobitno oslobodio 78 zatvorenika od prije Osla u tri navrata. Ali u aprilu 2014, da bi kaznio Palestince što su dobili veće priznanje od UN-a, Izrael je najavio da neće pustiti treću kvotu od 32 zatvorenika. Do danas su oni u pritvoru.

Baš kao što se desilo sa sporazumom iz 2013, Trumpov novi sporazum nema mehanizam da natjera Izrael da održi riječ i garantuje oslobađanje zatvorenika.

Zatvorenici su korišteni kao zalog da se natjera palestinsko vođstvo da preda svoje zahtjeve za slobodom i priznanjem tada, a Trumpova administracija ih pokušava iskoristiti za istu svrhu danas.

Štaviše, dokument koji daje okvir najnovijeg „mirovnog“ plana kaže da će prema predloženom sporazumu, zatvorenicima koji trenutno žive u egzilu biti data „amnestija“ i da će im biti dozvoljeno da uđu u Palestinu. Za palestinske zatvorenike i svakoga ko je pratio njihovu višedecenijsku borbu za pravdu, ovo je još jedna diverzija.

‘Tajni dokazi’

Izrael je 2009. dopunio vojnu odredbu 1651 (186) da omogući izraelskoj vojsci da koristi „tajne dokaze“ da poništi amnestije koje su date bivšim palestinskim zatvorenicima koji su oslobođenu u sklopu ranijih sporazuma o razmjeni zatvorenika.

Na osnovu ovoga deseci zatvorenika su ponovo uhapšeni i natjerani da služe ostatak kazne koja im je originalno izrečena, od kojih su mnoge u rasponu od više decenija do doživotne. Budući da su držani na osnovu „tajnih dokaza“, nisu se mogli braniti na sudu.

Palestinac koji služi najdužu kaznu u izraelskom zatvoru, 61-godišnji Nael Barghouthi, jedan je od desetaka onih koji su ponovo uhapšeni na osnovu ove naredbe. Barghoutija su prvobitno uhapsile izraelske snage 1978. Nakon 34 godine u zatvoru, oslobođen je u sklopu razmjene zatvorenika između Hamasa i Izraela 2011. On je, međutim, ponovo uhapšen u junu 2014. pod vojnom odredbom 1651 (186). U zatvoru je do danas.

Možemo i trebamo očekivati da će po novopredloženom planu, oslobođeni zatvorenici rutinski biti hapšeni i ponovo vraćani u zatvor – to se, ipak, već dešava.

Problemi sa prijedlozima novog plana o palestinskim zatvorenicima, naravno, ovdje ne staju.

Obećanja Palestinaca

Prema „sporazumu stoljeća“, palestinski zatvorenici će biti prisiljeni da potpišu obećanje „da će promovirati dobrobiti suživota između Izraelaca i Palestinaca, i da će se ponašati na način koji je model suživota“, kako bi bili oslobođeni.

Može li ijedan Palestinac dati takvo obećanje? Šta suživot znači za blizu milion Palestinaca koji su hapšeni od 1948, čiji je jedini kontakt s Izraelcima preko puške, na vojnim punktovima i tokom ponoćnih racija u njihovim domovima?

Šta ovi zatvorenici trebaju promovirati nakon oslobođenja, uzimajući u obzir da su mnogi od njih fizički i psihološki mučeni u zatvoru, što je izazvalo trajnu štetu na njihovim tijelima i dušama? Šta je s onima koji su morali izdržati po život opasne štrajkove glađu da bi dobili osnovna prava kao što su posjete porodice i medicinska njega?

Konačno, i ovo je stvarno važno – tzv. „sporazum stoljeća“ kaže da nijedan palestinski zatvorenik neće biti oslobođen ako „svi izraelski zatvorenici ne budu vraćeni u državu Izrael“. Budući da Palestinska samouprava nema jurisdikciju nad Gazom, i nad većinom takvih razmjena, ova klauzula gotovo da garantuje da će zatvorenici ostati u pritvoru.

Posmrtni ostaci

Ovdje je ključno primjetiti da ostaci više od 300 Palestinaca su trenutno držani u zatvorenim izraelskim vojnim zonama. Porodice se dugo bore da ostaci budu vraćeni da mogu ukopati svoje voljene. Izrael je u više navrata odbio njihove zahtjeve. U septembru 2019, izraelski Visoki sud je presudio da Izrael ima pravo da zadrži te ostatke da ih upotrijebi u budućim političkim pregovorima.

Nemojte da vas zbune Trumpovi pokušaji da zavara međunarodnu zajednicu da povjeruje kako je ovaj „sporazum stoljeća“ dobar prema palestinskim političkim zatvorenicima. Ovaj zlobni plan samo želi proširiti masovno zatvaranje i kriminalizaciju Palestinaca koje dugo i u životu i u smrti koriste kao političke pijune, ali ih nikada ne tretiraju kao ljudska bića.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

A. Ni.

Ovih dana u Srebrenici, u ulici Maršala Tita, pored marketa Zvorničanka, vrše se građevinski radovi i iskopavanja gdje su pronađeni ostaci Čaršijske džamije koja je minirana eksplozovom i porušena u ljeto 1995., a njeni ostaci odvezeni na pomenutu lokaciju 1997. godine, javlja Anadolu Agency (AA).

Iz dokumenta koji datiraju iz jula 1997., se vide instrukcije nadležnog ministarstva RS-a i zaključci Opštine Srebrenica o sprovođenju rušenja obejkata koji narušavaju “bezbednost” građana, među kojima je stari Zanatski centar Srebrenica, razni objekti iz uzeg jezgra grada te ostaci svih džamija u Srebrenici, navode iz srebreničkog Medžlisa.

Ostaci Čaršijske džamije su odvezeni 300 metara od mjesta gdje se danas nalazi.

“Tonama teški betoni od kupole i oko kupole džamije se nalaze na prostoru parkinga u blizini kružnog toka i mjesta na kojem su ljepljenji plakati ratnoga zločinca Mladića kojem je presuđen zločin genocida”, navode iz Medžlisa i nadaju se da će “pronaći djelove džamije koje će nam poslužiti kao eksponat kojeg ćemo staviti pored obnovljene džamije kao opomomena budućim generacijama da se zločin urbicida i genocida nikada i nikome ne ponovi.”

 

Prema informacijama iz Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica 1988. godine srušena je stara čaršijska džamija, da bi se na istoj lokaciji počela graditi nova potkupolna džamja koja je sagrađena od tvrdog materijala. Početak rata 1992. godine je obustavio gradnju iako je izgradnja bila u završnoj fazi. Ipak, džamija je bila u funkciji tokom rata.

Godine 1995. džamija je minirana i srušena, a 1997. godine teškom mehanizacijom ostaci džamije su odvezeni na lokaciju ispod gradske Pivnice.

Godine 2006. počele su pripreme na obnovi džamije, a 2009. godine je počela obnova. U okviru obilježavanja 16. godišnjice genocida u Srebrenici, 16. jula 2011. godine zvanično je i otvorena džamija, a po tadašnjoj odluci Izvršnog odobra Medžlisa IZ Srebrenica džamija nosi ime po Ahmedu ef. Smajloviću.

Međutim, u narodu je ostala poznata po imenu Čaršijska džamija. Izgradnjom džamije kompletiran je kompleks Islamski centar i džamija dr. Ahmed ef. Smajlović.

Anadolu Agency

A. Ni.

Vojnik Tajlanda na zapadu te zemlje ubio najmanje 12 kolega i civila, prenosi Anadolu Agency (AA).

Incident se dogodio u kasarni u mjestu Muang u kojoj je vojnik hicima iz vatrenog oružja ubio najmanje 12 osoba, uključujući komandanta kasarne, nekoliko vojnika i civila koji su prolazili ispred vojnog kompleksa Surathampithak.

List “Bangkok Post“ javlja da je masakr u kasarni počinio vojnik Jakrapanth Thomma koji je nakon krvavog pohoda iz kasarne pobjegao ukradenim vojnim džipom.

Isti izvor javlja da je napadač otvorio vatru i na civile ispred kasarne, a da je potom kao taoce zarobio više civila u trgovačkom centru koji se nalazi pored autoputa kojim je bježao.

Napadač je krvavi čin snimao i objavljivao uživo na Facebooku, a objavio je i fotografiju s opisnom “Umoran sam“.

Vojska i policija i dalje vrše potjeru za bjeguncem.

Anadolu Agency

A. Ni.

Foto: Reuters/Ilustracija

Na ulazu u zgradu Radničkog doma u Novom Sadu, u kome je održana promocija knjige Vojislava Šešelja, neko je prosuo crvenu farbu.

“To smo uradili iz protesta zbog toga što osuđeni ratni zločinac nesmetano drži promociju svojih knjiga kojima negira genocid u Srebrenici”, navedeno je u poruci koja je dostavljena agenciji Beta.

Vojislav Šešelj je, tokom promocije knjige za prosutu crvenu farbu koja podseća na krv optužio funkcionerku Demokratske stranke Aleksandru Jerkov.

On je vređao i predsednika Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka.