Polaganjem cvijeća i čitanjem imena poginulih građana, na sarajevskoj pijaci Markale obilježena je 26. godišnjica jednog od najstrašnijih događaja u historiji glavnog grada Bosne i Hercegovine kada je od minobacačke granate kalibra 120 milimetara s položaja Vojske Republike Srpske (VRS) ubijeno 68, a ranjeno više od 140 građana Sarajeva.
Stradalih su se sjetili oni koji su preživjeli masakr, ali i njihove komšije i prijatelji i drugi građani koji su položili vijence te učenjem Fatihe ili na neki drugi prigodan način odali počast sugrađanima koji su poginuli na ovom mjestu na današnji dan prije 26 godina.
Cvijeće kraj spomen obilježja žrtvama masakra su položile brojne delegacije i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić.
Komšić je u izjavi medijima, između ostalog, kazao kako bi i djecu trebalo dovoditi da uče šta je bilo u tom vremenu i šta se dešavalo u ovom gradu i državi.
“Da znaju kakve su žrtve pale da bi danas imali ovo što imamo”, rekao je Komšić.
Malik Garibija, ministar za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo, istakao je kako danas razumije svijet u kojem živimo i razumijem da se s tom surovošću nikada ne smijemo pomiriti.
“Danas znam da nikad više ne smijemo doći u situaciju da nemoćni gledamo, nadajući se zaštiti i pomoći. Danas znam da moramo graditi ekonomski, socijalno, obrazovno, infrastrukturno i organizacijski razvijeno i jako društvo da bismo mogli zaštititi sebe i svoju djecu i da bismo sami osigurali da nam se nikada više ne dogode Markale”, kazao je Garibija.
Hasan Banda, koji je preživio masakr na sarajevskoj pijaci Markale, istakao je da se i danas sjeća svakog jauka i prizora koje je tada vidio.
“Kupovao sam nešto. Navratio sam i granata je pala. Samo sam čuo jauke, poslije sam vidio dijelove tijela ljudi, glave, ruke, noge, nema šta nisam vidio. Danas mi je sve gore, moje tijelo zna. Svaki dan se sjećam toga, sanjam sve to i nikako to ne mogu zaboraviti”, ispričao je.
Suljić Bulka, kojoj je na sarajevskoj pijaci ubijen amidžić, kazala je da više ljudi treba dolaziti na ovakva obilježavanja kako se strahote i zločini koje su doživjeli nikada ne bi zaboravili.
“Bila sam na Alipašinom. Bilo je nešto malo struje. Vidjela sam sve kada su ga ubacili u auto. Bilo je strašno. Obilježavaju se godišnjnice, ali naš narod je kriv što ne dolazi ovdje, a ima pojedinaca kojima je samo bitno da imaju invalidninu, a za ostalo ih nije briga. Ovdje bi danas trebalo da izađe čitavo Sarajevo. Ja sam ovdje i danas sam došla pod terapijom”, kazala je uplakanim glasom.
Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata, izjavila je da žrtve i dalje žive u bliskoj prošlosti iako je prošlo više od četvrt vijeka od najstrašnijih događaja.
“Često se pitamo zašto je to tako. Živimo u vremenu u kojem se sve čini da se žrtve i agresor izjednače. Živimo u vremenu kada se iz manjeg bh. entiteta svakodnevno šalju poruke da nije bila agresija i da nisu bili masakri. Negiraju se haške presude. Međutim, bez obzira na sve to, mi smo istina, mi žrtve smo istina, stojimo ovdje, svjedočimo, svaki dan ćemo svjedočiti i pojavljivati se dok istina ne dođe na vidjelo, a to će se desiti”, kazala je Karović.
Prije obilježavanja 26. godišnjice masakra na Markalama, održana je zajednička komemorativna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja Kantona Sarajevo povodom 5. februara, Dana sjećanja na sve ubijene Sarajlije u periodu 1992.-1995.
Prvi od dva masakra na pijaci Markale, u samom centru Sarajeva, dogodio se 5. februara 1994. godine između 12.10 i 12.20 sati, kada je minobacački projektil kalibra 120 milimetara ispaljen s položaja Vojske Republike Srpske na području sela Mrkovići pao na prepunu gradsku pijacu.
Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane, uključujući i razmjenu informacija.
Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava. Nakon rata, 5. februar, proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.
Podsjetimo da su 5. februara prije 26 godina, na Markalama ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
Anadolu Agency
A. Ni.
