Braća Asim i Kasim Isaković bit će ukopani jedan do drugog na kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari u julu ove godine. Imali su samo 20 i 22 godine. Otišli su zajedno, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u istoj masovnoj grobnici.
Majka Fata Isaković (73) danas živi u kolektivnom centru u Gornjoj Lohinji kod Gračanice. Sama je, a od sinova je ostala jedna fotografija. Bolesna je i samo se nada da će je zdravlje poslužiti do 11. jula kada planira da ukopa nekompletna tijela svojih sinova.
Prije rata su živjeli u selu Pobuđe, kod Bratunca. S dvije kćerke i dva sina je 1993. godine došla u Srebrenicu.
“Došla sam s dvije torbe, toliko sam mogla ponijeti stvari. Ostala kuća i sve. Muž je umro prije rata. Sinovi odrasli, završili školu. Ostala sam željna svoje djece. Nisu ni mrava zgazili. Jedan je imao 20, a drugi 22 godine. Slušali su me”, ispričala je majka Fata dok kraj nje stoji fotografija jednog od sinova.
Ni danas se ne može sjetiti rastanka sa sinovima, a da ne plače. Desilo se to 11. jula, padom Srebrenice, kada su hiljade muškaraca krenule preko šume do slobodne teritorije.
“Tog trenutka se nikako ne mogu sjetiti. Bila je pometnja. Oni su htjeli da idu preko šuma. I ja sam htjela da idem s njima, jer znala sam da ne znaju put. Ja sam stala uz zid i samo sam se tresla. Kaže meni Kasim: ‘Mama, nemoj ići s nama da ne gledamo makar tvoga jada. Idi u Potočare’. Kako mi je bilo, ne mogu opisati. Nisam znala za sebe. Rekli su: ‘Vidjet ćemo se’. I nikad više”, priča Fata i plače.
Ona je s dvije kćerke prešla do slobodne teritorije. Prebacili su ih do Dubrava, kod Živinica.
“Svi su tamo govorili da je došao ovaj, onaj. A moje djece nema. Onda smo otišle u Orahovicu. Jedne godine došli su mi neki papiri, nisam ja pismena žena. Uvijek sam govorila kćerkama da nikad neću halalit ako sakriju od mene da su mi pronađeni sinovi. To su moja djeca. Ima majki koje nisu otišle kad su im se kopala djeca. Ja sam neki dan rekla da mi je samo preživjeti do dženaze, brojim svaki dan. Utjeha je da su ih pronašli zajedno, da ih zajedno ukopam. Ja nemam života”, kazala je Fata.
Bolesna je. Kako je kazala, svaki dan je sve gore. Prošle godine je odlučila da ide u Podrinje identifikacioni centar i pita za sinove, da pita ima li barem jedna kost.
“I da ih ukopam pa da poslije mogu otići i ljubiti onu zemlju. Poslije sam saznala da su pronađeni puno prije. Nisam znala, a moja djeca u vrećama bila”, ispričala je Fata.
Asim i Kasim su, kako su saznali, ubijeni u Kravici, a njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u Liplju kod Zvornika. Majka Fata je išla da vidi šta je pronađeno uz njihove posmrtne ostatke.
“Prepoznala sam košulju, mada je bila prljava. Bio je i šorc, ali uništen, a džemper nije. Sve sam se nadala da ću ih naći i evo sad znam. Samo ako budem disala, ići ću na dženazu. Kad smo se rastali, da se sad opet sastanemo. Bit će dobro, pomoći će Bog. Bolje da ih ukopam da znam gdje su”, ispričala je majka Fata.
Nikada je niko, kako je kazala, nije posjetio iz nekih udruženja. Prepuštena je sama sebi. I danas živi u kolektivnom centru, jer je kuća u Bratuncu uništena.
Anadolu Agency
A. Ni.
