Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak ocijenio je danas da je svaka kazna Radovanu Karadžiću premala, javlja Anadolu Agency (AA).
-Moje mišljenje je da je svaka kazna premala – rekao je Čanak novinarima u Skupštini Srbije.
On je naveo i da “nažalost misli da će reakcije iz Srbije o presudi Karadžiću, odnosno reakcije aktuelne vlasti i samoproklamovane opozicije poslati jako lošu poruku iz Srbije”.
-Nije poenta u tome šta će presuda donijeti regionu, nego šta će reakcije iz Srbije donijeti regionu, jer ako budu, a nažalost mislim da će biti dosta slične reakcije aktuelne vlasti i ove samoproklamovane opozicije, ako to bude slično, kao što ja mislim, onda će biti jako loša poruka iz Srbije – dodao je.
Žalbeno vijeće MMKS osudilo je danas Karadžića na doživotnu zatvorsku kaznu, što je i konačna presuda za ovog ratnog zločinca.
U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari preživjele žrtve genocida su pratile izricanje presude Radovanu Karadžiću, javlja Anadolu Agency (AA).
Pred Žalbenim vijećem MRMKS-a Radovan Karadžić je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Preživjele žrtve genocida su u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari ispratile presudu Radovanu Karadžiću.
Sejdaliji Suljiću je otac ubijen 1992. godine kada se vraćao iz Srbije s posla kući u rodno selo Urisići. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Suljić kaže da nikakve presude neće vratiti njegovog oca.
“Bez obzira koja je presuda bila i koja je donesena, mog rahmetli babu ne može vratiti, ali bar u nekom dijelu mi je drago što je izrečena doživotna presuda jer smo to očekivali i nadali smo se tome”, rekao je Suljić.
Srebrenička majka Mafija Hadžibulić kaže da joj je drago da je Karadžić osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu.
“Zato što je doživio svako ko je rekao da nije bio genocid, za mene je bio, ali smo sad jednu pravdu doživjeli, a naše djece ne može niko vratiti”, rekla je Hadžibulić.
Bernis Ademović je povratnik u Srebrenicu, gdje živi sa suprogom i dva sina. U genocidu mu je ubijen otac. Kaže da je presudu Radovanu Karadžiću doživio emotivno, ali smatra da treba da bude kažnjeno i djelo Radovana Karadžića.
“Trebalo bi sačiniti neki modus da svi ti ratni trofeji, to jest sam naziv Republika Srpska, negiranje istine, bilo kojeg zločina, u ovom slučaju genocida u Srebrenici, treba adekvatno kažnjavati počinioce, pogotovo one koji tu u kontinuitetu pokušavaju da opstruišu istinu”, rekao je Ademović.
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pozdravlja pravosnažnu presudu Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove u Hagu, kojom se Radovan Karadžić oglašava krivim na kaznu doživotni zatvor. Ovom presudom Mehanizam je potvrdio odgovornost ratnog lidera Republike Srpske za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja i izmijenio kaznu kojom je Karadžić bio osuđen na 40 godina zatvora.
UDIK smatra da se ovakvom presudom otvara mogućnost pravednog mira na području bivše SFR Jugoslavije. Presuda kojom je Radovan Karadžić osuđen za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, terorisanja civilnog stanovništva i uzimanje međunarodnih talaca sigurno neće biti pravedna za žrtve, ali je maksimum koji žrtve mogu dobiti, a koja će omogućiti jasniju budućnost, te kažnjivost za svakog ko bude činio zločine. Ona nije ni pravedna u tome što se osudio pojedinac, a ne ideologija koja je dovela do rata u Bosni i Hercegovini. Također, njom nije potvrđen kontinuitet genocida u
drugim općinama u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995, ali je potvrđen genocid u Srebrenici što je veliki značaj za sve građane Bosne i Hercegovine.
O značaju presude može se govoriti iz različitih aspekata. Najvažniji aspekat je taj što je Radovan Karadžić danas upisan u historiju kao jedan od najvećih ratnih zločinaca. Presuda je značajna i za budućnost i nove generacije, koje će, nadamo se, znati cijeniti značaj ovog suđenja i samog procesa suočavanja s prošlošću. I na kraju, nadamo se da će ova presuda biti dio obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini kako bi spriječila moguću relativizaciju zločina i prekrajanje historijskih činjenica, a time i skinula odgovornost sa budućih generacija za zločine koji su počinjeni u njihovo ime.
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže post-jugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava, kako bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava, i uključivanja mladih u društveno-političke.
Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) danas je izrekao pravosnažnu presudu Radovanu Karadžiću za genocid i druge zločine počinjene u BiH u periodu između 1992. i 1995. godine. Sudija je rekao da je Karadžić kriv za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja te ga osudio na doživotni zatvor.
Sudija Joensen nije čitao čitavu presudu. U uvodnom dijelu, sudija Joensen je naveo koje je funkcije Karadžić imao tokom rata, i dao presjek postupka do sada, kada je donesena prvostepena presuda, javio je BIRN.
Prva tačka žalbe koju se adresiralo Žalbeno vijeće je navod Karadžića da nije imao pošteno suđenje.
Žalbeno vijeće je zaključilo da je prekršeno pravo na odbranu zato što Karadžić nije bio prisutan tokom posjeta na mjesta zločina.
U svim ostalim dijelovima, zaključeno je da nije prekršeno pravo na Odbranu.
Govoreći o žalbama koji se tiču zaključcima o progonu, Joensen je rekao da Odbrana nije pokazala da je prvostepeno Vijeće pogriješilo u rezonovanju.
“Karadžić samo u svojoj žalbi navodi svoja neslaganja s zaključcima prvostepenog Vijeća”, rekao je Joensen.
Govoreći o oslanjanju na prethodno utvrđene činjenice, što je Karadžić naveo da ga je “oštetilo”, sudija Joensen je rekao da Odbrana nije pokazala štetu koja je nastala pri oslanjanju na prethodno utvrđene činjenice iz drugih predmeta u Haagu.
Međutim, u odnosu na dva incidenta, Žalbeno vijeće je reklo da je utvrđeno da se prvostepeno Vijeće oslanjalo samo na utvrđene činjenice, i zbog toga su samo ova dva incidenta preinačena u oslobađajuća.
Žalbeno vijeće bavilo se zaključcima o dešavanjima u Sarajevu. U vezi s incidentom na Markalama 1, Žalbeno vijeće je navelo da Karadžić nije dokazao pogreške pri zaključivanju.
“Karadžić je podbacio da utvrdi greške u vezi sa zaključkom prvostepenog vijeća”, rekao je sudija Joensen, prenosi BIRN.
Žalbeno vijeće je zaključilo Karadžićevu namjeru da učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu za zločine u Sarajevu na osnovu “brojnih dokaza i izjava”, rekao je sudija Joensen.
“Žalbeno vijeće ne nalazi kvalitetne argumente u vezi s žalbom Karadžića da nije namjeravao da učestvuje u zločinima u Sarajevu”, rekao je sudija.
U slučajevima kada je Karadžić izdao naređenja da se ne gađaju civili u Sarajevu, zaključeno je da se to dešavalo kada su bili neki pregovori ili diplomatski sastanci, te su bili politički motivisani. Karadžić nije ukazao na grešku u presudi prvostepenoog vijeća.
Sudija Joensen se sada bavi zaključcima koji se tiču genocida u Srebrenici.
Joensen je rekao da Karadžić nije pokazao da je Prvostepeno vijeće pogriješilo kada se oslonilo na Direktivu 7, koju je Karadžić potpisao i u kojoj je naredio da se stvore “nepodnošljivi uslovi bez nade za dalji opstanak”.
Zaključci prvostepene presude u vezi sa Srebrenicom se u principu tiču saznanja optuženog za dešavanja u Srebrenici. Mora se naglasiti da je i tokom postupka i u žalbi a i u vezi sa predlaganjem novih dokaza, optuženi Karadžić najviše naglašavao svoj navod da nije imao saznanja za događaje u Srebrenici prije i tokom samih dešavanja, te da je saznao tek naknadno.
Direktiva 7 je inače osnovni dokument koji se tiče zaključaka o UZP za Srebrenicu, a kao takav je tretiran i u predmetu Popović et al, Mladić, Tolimir i sl.
Žalbeno vijeće nije našlo greške u rezonovanju prvostepenih sudija u vezi s progonom Bošnjaka s područja Srebrenice.
Progon Bošnjaka sa područja Srebrenice se odnosi na prisilno preseljenje žena, djece i staraca sa područja Srebrenice.
Govoreći o Karadžićevoj naredbi da se zarobljeni odvedu na “neko drugo mjesto”, sudija Joensen je naveo da, s obzirom da je Karadžić bio u kontaktu sa ljudima na terenu koji su ubijali, prvostepeno vijeće nije pogriješilo.
Dokazi o oslobođenju nekoliko pojedinaca u Srebrenici ne ukazuju da nije postojala genocidna namjera, kazao je sudija.
Govoreći o tome da su neki Bošnjaci preživjeli probivši se kroz šumu, sudija Joensen je rekao da Karadžić pri oslanjanju na dokaze o tome ne pokazuje da je došlo do pogrešnih zaključaka u prvostepenoj presudi.
Žalbeno vijeće, uz izuzeto mišljenje sudije Den Prade, stava je da tužioci nisu pokazali da je donesena greška pri zaključku da Karadžić nije kriv za genocid 1992.
Govoreći o prvoj tački žalbe, da su ubistva i drugi nasilni zločini bili dio udruženog zločinačkog poduhvata da se uklone Bošnjaci i Hrvati s teritorije Republike Srpske, sudija Joensen je rekao da tužioci nisu dokazali da je prvostepeno Vijeće pogriješilo kada je oslobodilo Karadžića za ove zločine.
Vijeće je odbacilo žalbu Tužilaštva u odnosu na ovaj dio.
Žalbeno vijeće je odbilo i ovu tačku i potvrdilo oslobađanje za genocid 1992. Ostatak presude je potvrđen.
Odbijena je Karadžićeva žalba na dužinu kazne.
Apelacio vijeće je navelo da je 40 godina neadekvatna presuda. Posebno kada se ima u vidu s drugim presudama u Haagu. Vijeće smatra da je kazna od 40 godina neadekvatna, kada se njegova kazna poredi sa osuđenicima koji su dobili doživotne kazne zatvora.
Obzirom na učešće u više udruženih zločinačkih poduhvata, Žalbeno vijeće potcjenjuje težinu njegovih zločina i njegovo učešće u njima. Prema sudiji, ovi zločini su neviđenih razmjera i brutalnosti.
Sudija je podsjetio da su sve tačke prvostepene presude potvrđene, osim nekoliko incidenata iz opština. On je rekao da je Karadžić kriv za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Sudija Joensen je rekao da Karadžić nije pokazao da je Prvostepeno vijeće pogriješilo kada se oslonilo na Direktivu 7, koju je Karadžić potpisao i u kojoj je naredio da se stvore “nepodnošljivi uslovi bez nade za dalji opstanak”.
Zaključci prvostepene presude u vezi sa Srebrenicom se u principu tiču saznanja optuženog za dešavanja u Srebrenici. Mora se naglasiti da je i tokom postupka i u žalbi a i u vezi sa predlaganjem novih dokaza, optuženi Karadžić najviše naglašavao svoj navod da nije imao saznanja za događaje u Srebrenici prije i tokom samih dešavanja, te da je saznao tek naknadno.
Direktiva 7 je inače osnovni dokument koji se tiče zaključaka o UZP za Srebrenicu, a kao takav je tretiran i u predmetu Popović et al, Mladić, Tolimir i sl.
Žalbeno vijeće nije našlo greške u rezonovanju prvostepenih sudija u vezi s progonom Bošnjaka s područja Srebrenice.
Progon Bošnjaka sa područja Srebrenice se odnosi na prisilno preseljenje žena, djece i staraca sa područja Srebrenice.
Govoreći o Karadžićevoj naredbi da se zarobljeni odvedu na “neko drugo mjesto”, sudija Joensen je naveo da, s obzirom da je Karadžić bio u kontaktu sa ljudima na terenu koji su ubijali, prvostepeno vijeće nije pogriješilo.
Dokazi o oslobođenju nekoliko pojedinaca u Srebrenici ne ukazuju da nije postojala genocidna namjera, kazao je sudija.
Govoreći o tome da su neki Bošnjaci preživjeli probivši se kroz šumu, sudija Joensen je rekao da Karadžić pri oslanjanju na dokaze o tome ne pokazuje da je došlo do pogrešnih zaključaka u prvostepenoj presudi.
Govoreći o ubistvima nakon pada Srebrenice, Vijeće je utvrdilo da je znao za ubistva u julu 1995.
Sudija Joensen sada se bavi pitanjem da li je Karadžić znao za ubistva nakon pada Srebrenice. Kako je rekao sudija, Karadžić u svojoj žalbi pogrešno interpretira zaključke prvostepene presude. Kada navodi da nije znao za količinu ubistava i skalu zločina, Karadžić se ne bavi dokazima, i pogrešno interpretira prvostepenu presudu.
“Njegovi navodi nisu ni razumni niti vjerovatni”, rekao je sudija.
“Karadžićevi navodi da je on odgovoran za to samo zato što je predsjednik su neuvjerljivi”, navodi sudija.
Dakle, žalbeno vijeće je odbilo sve navode optuženog koji se tiču trenutka saznanja za ubistva u Srebrenici i nakon pada Srebrenici, a što je činilo osnovu žalbe optuženog u odnosu na Srebrenicu. Same tvrdnje prvostepenog vijeća su se bazirale na sastancima koje je imao tokom jula 1995.godine.
Žalbeno vijeće MMKS utvrdilo je da je Karadžić znao za ubistva nakon pada Srebrenice u julu 1995.
