Author: N N

POTOČARI (AA) – Mezarje Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari ostalo je pusto nakon kolektivne dženaze koja je obavljena danas u sklopu obilježavanja 23. godišnjice genocida počinjenog u ovom gradu u julu 1995. godine, javlja Anadolu Agency (AA).

Dženaza-namazu i ukopu prisustvovale su hiljade ljudi koji su stigli iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Među njima je bio i veliki broj članova porodica ubijenih civila, rodbine i komšija.

Na dostojanstven način oprostili su se od svojih najmilijih za kojima su tragali više od dvije decenije. Suze i molitva među njima. Tišina među onima koji nisu poznavali ubijene Srebreničane.

Nekoliko sati nakon što je mezarje bilo prepuno ljudi sada preovladava tišina. Napokon su spokojni na mjestu gdje su napisana njihova imena. Napokon će majke, sestre, braća, njihova djeca imati mjesto gdje će doći i proučiti Fatihu.

Napokon su i dva maloljetnika spuštena u mezare pored svojih očeva. Napokon su i braća pronašla mir pored ostale braće ubijene u julu ’95. godine.

U mezarju Memorijalnog centra danas je klanjana dženaza za 35 žrtava genocida koji se u julu 1995. godine dogodio u Srebrenici, “zaštićenoj zoni” Ujedinjenih naroda.

Dženazu-namaz predvodio je reisu-l-ulema islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović.

Više hiljada ljudi u ranim jutranjim satima stiglo je u Potočare kako bi odali počast žrtvama srebreničkog genocida. Nakon komemoracije, u Potočarima je klanjana dženaza-namaz, a zatim su, uz čitanje imena, tabuti s posmrtnim ostacima srebreničkih žrtava iz musale Memorijalnog centra preneseni do mjesta gdje je obavljen ukop.

U sklopu vjerskog dijela obilježavanja 23. godišnjice genocida u Srebrenici, glumac Rijad Gvozden govorio je ulomak iz romana “Derviš i smrt”, a upriličen je i “Srebrenički inferno” koji je prvi put izveden 2003., prilikom otvaranja Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, spomen-obilježje i mezarje.

Proučena je i Šehidska dova.

Izvor: Anadolu Agency

Umihana Rašović-Kasumović rođena je u Sjenici, ali se, usljed nestabilne političke situacije na Balkanu i početka rata, s porodicom preselila u Švedsku. Diplomirala je na Univerzitetu u Malmeu međunarodne odnose što joj je bio i motiv za politički angažman.

Tokom 2014. godine postala je član Lijeve partije, a početkom ove godine izabrana je u glavni odbor te stranke u regionu Skane. Na predstojećim izborima u Švedskoj kandidat je na pet listi, što dovoljno govori o povjerenju koje joj je ukazala njena partija.

Sa Rašović-Kasumović razgovarali smo o predstojećim izborima u Švedskoj,  genocidu u Srebrenici, učešću žena u politici…

• Vaša kandidatura na predstojećim parlamentarnim izborima u Švedskoj izazvala je dosta pažnje u švedskim medijima. Da li u vremenu kada islamofobija sve više raste širom Evrope jedna bivša izbjeglica, pri tom muslimanka, može očekivati širu podršku javnosti?

– Jedan od razloga moje kandidature je borba protiv islamofobije. Od srednje škole sam se borila protiv islamofobije kako u školi tako i u društvu općenito. Na radnom mjestu se, nažalost, susrećem sa islamofobijom svakodnevno i borim se na različite načine protiv toga. Borim se tako da poslodavcima i kolegama skrenem pažnju na islamofobiju, opomenem ih da postoje zakoni protiv toga i na različitim sastancima radnika u Zavodu za zapošljavnje stavim islamofobiju i rasisam kao tačku dnevnog reda. Postala sam aktivista Lijeve partije 2014. godine i na taj način nastavila moju borbu protiv rasisma i islamofobije. Mislim da je moja kandidatura bitna i očekujem širu podršku javnosti posebno od manjinskih naroda. Ono što treba istaći je da većina Šveđana nisu islamofobi i rasisti, ali taj manji dio koji jeste treba staviti pod kontrolu. Članovi kao i uprava Lijeve partije su nominirali, a zatim i izabrali mene kao kandidatkinju na pet različitih izbornih lista. Kandidat sam na državnom, regionalnom i lokalnom nivou, za članicu glavnog odbora u regionu i glavnog odbora u gradu Eslovu gdje živim. Njihovo povjerenje meni daje samopouzdanje da mogu da očekujem podršku od radničke klase, socijalista i antirasista.

• Da li je opredjeljenje za Lijevu partiju jedna vrsta Vaše borbe za prava manjinskih naroda u ovoj zemlji?

– Borba za prava manjinskih naroda je razlog zašto sam se opredijelila za Lijevu partiju. Danas u Švedskoj nema niti jedna partija koja se bori za prava manjinskih naroda kao Lijeva partija i prirodno je da budem dio toga. Kroz Lijevu partiju se borim za manjinska prava u Švedskoj, ali isto tako i za Palestinu, te nepravdu koja je prisutna internacionalno. Trenutno se borim za manjinska prava na više frontova: demonstracije, mediji (debatni članci), te putem debata sa ostalim partijama u Općini Eslov gdje sam porotnica. Moj sljedeći članak bit će objavljen 10. jula, a osim o rasizmu i islamofobiji govorit ću i o Srebranici. Upravo o Srebrenici trebamo govoriti što više, te koristiti resurse koji su nam pruženi. Posebeno se to odnosi na nas političare u evropskim zemljama. Govoriti o Srebrenici i bošnjačkoj historiji moj je prioritet jer tako Šveđanima mogu pokazati šta se ustvari tamo desilo.

• Porijeklom ste iz Sjenice, grada u kojem većinom žive Bošnjaci. Da li ste zbog Vaše nacionalne ili vjerske pripadnosti bili meta desničarskih lidera u Švedskoj?

– Zbog moje nacionalne i vjerske pripadnosti, te zato što sam žena, smatram se diskriminiranom. Studije pokazuju da poslodavci zadnje zapošljavaju strankinje u Švedskoj. Na prvom mjestu su Šveđani, na drugom Šveđani, na trećem stranci i na zadnjem mjestu – strankinje. Što znači da se od mene očekuje da budem puno bolja od svih da bi dobila ista prava. U upravi za obrazovanje u općini sam na svakom sastanku meta desničarskih i rasistisčkih političara, ali uvijek im uzvratim konkretnim argumentima. Nekoliko članaka sam u prethodnom periodu objavila u istaknutim švedskim medijima koji su našli na javne kritike od strane desničara, što sam, naravno, i očekivala. Srećom takvih istupa i mišljenja je manje.

• U svojim javnim nastupima vrlo rado ističete povezanost s Bosnom i Hercegovinom i rodnim Sandžakom. Smatrate li da eventualnim uspjehom na predstojećim izborima možete doprinijeti jačanju veze ovog područja s Švedskom?

– Naravno, to bi mi i bila velika želja. Od moje šeste godine sam članica Bosanskohercegovačkog saveza u Švedskoj. Preko različitih udruženja u Švedskoj sam sarađivala uspješno sa udruženjima iz Bosne i Hercgovine. Saradnja sa udruženjima dokaz je da se i kroz politiku može djelovati. Jedan od mojih ciljeva je povezivanje Švedske s Bosnom i Hercegovinom i Sandžakom, a to mogu ostvariti putem političkog aktivizma u narednom periodu.

• Činjenica je da su žene u zemljama Zapadne Evrope dosta zastupljenije u politici nego je to slučaj u Bosni i Hercegovini i zemljama regije. Ipak, imamo primjere u kojima žene obnašaju značajne i odgovorne funkcije. Kako ocjenjujete rad visokopozicioniranih političarki u regiji, primjerice hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Ane Brnabić, predsjednice Vlade Srbije?

– Drago mi je da region ima dvije visokopozicionirane žene i nadam se da će one biti primjer i podrška ostalim ženama u politici. Ana Brnabić je relativno nova kao predsjednica Vlade Srbije i očekujem od nje da će u narednih nekoliko godina raditi na razvoju Srbije, ljudskih prava, prava manjina, te da se aktivno uključi u borbu protiv mita i korupcije. Kada je riječ o gospođi Grabar-Kitarović, moja politika i politika Lijeve partije Švedske se razlikuje puno od politke HDZ-a i Kolinde Grabar-Kitarović. Dvije skroz suprotne političke strane. Da se ja i Kolinda Grabar-Kitarović kandidujemo u istoj državi bile bismo političke protivnice. Konzervativna partija kao Hrvatska demokratska zajednica u Švedskoj nikada ne bi imala uspjeha kao socijalistička ili lijeva partija. Izuzmem li te političke i idejne razlike s hrvatskom predsjednicom, mogu zaključiti da mi je veoma drago što jedna žena stoji na čelu države u regionu.

Izvor: Al Jazeera

ANKARA (AA) – Svjetska populacija trenutno broji 7,7 milijardi ljudi, a prema podacima Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija (UNFPA) broj stanovnika na Zemlji će brojku od deset milijardi dostići 2050. godine, javlja Anadolu Agency (AA).

Prema zvaničnim pokazateljima fonda UNFPA, broj stanovnika na svijetu bilježi godišnji rast za 84 miliona.

Na Zemlji je prije 2.000 godina živjelo svega 300 miliona ljudi, a broj stanovnika je udvostručen na 600 miliona tek 1600. godine.

Milijarda stanovnika u svijetu živjela je 1804. godine, a sto godina kasnije broj stanovnika se popeo na milijardu i pol.

U svijetu je 2011. godine bilo sedam milijardi ljudi, a najveći priraštaj stanovnika u historiji zabilježen je nakon 1950. godine.

U naredne tri decenije se očekuje povećanje broja stanovnika za 2,2 milijarde u Africi i Aziji, dok je Evropa jedini kontinent na kojem se očekuje smanjenje populacije.

Procjene su da će 2050. godine na svijetu biti deset milijardi ljudi, a polovicu svjetske populacije činit će stanovnici osam država i to Indije, Nigerije, Demokratske Republike Kongo, Pakistana, Etiopije, Tanzanije, SAD-a, Ugande i Indonezije.

Isti izvori procjenjuju da će Indija 2050. godine biti najmnogoljudnija zemlja svijeta s populacijom od 1,7 milijardi, a Kina će imati 1,3 milijarde stanovnika.

IZVOR: Anadolu Agency

POTOČARI (AA) – Tabuti sa posmrtnim ostacima četiri maloljetnika – Vesida Ibrića, Ferisa Mehmedovića, Muhameda Alića i Edina Burića, spušteni su u mezare u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, javlja Anadolu Agency (AA).

Imali su između 16 i 17 godina kad su ubijeni. Na kolektivnoj dženazi u Potočarima, osim četiri maloljetnika, ukopani su posmrtni ostaci još 31 osobe ubijene u genocidu počinjenom u julu 1995. godine.

Najmlađa žrtva na ovogodišnjoj dženazi u Potočarima je Vesid Ibrić. Imao je samo 16 godina kada je ubijen. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Liplje na području Zvornika.

I Feris Mehmedović imao je 16 godina. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u dvije masovne grobnice. Ukopan je pored oca Bajre.

Posmrtni ostaci 17-godišnjeg Muhameda Alića su ekshumirani 2005. godine na lokalitetu Poljanci, na području Srebrenice. I on je ukopan pored oca Ibrahima.

I posmrtni ostaci 17-godišnjeg Edina Burića ukopani su na kolektivnoj dženazi u Potočarima. Njegov otac Ahmo nikada nije pronađen.

Među 35 žrtava srebreničkog genocida, koji su konačni smiraj pronašli na ovogodišnjoj dženazi, nalazi se i bračni par Dudić – Nijazija i Remzija.

Remzija je imala samo 20 godina i bila je u šestom mjesecu trudnoće.

U Podrinje identifikacionom centru u Tuzli nalazi se skoro 170 identificiranih žrtava, ali uglavnom zbog nekompletnosti posmrtnih ostataka porodice se još nisu odlučile za ukop. Među njima su 43 osobe zvanično identificirane i DNK analizom i od strane porodica, a ostali samo na temelju DNK analize.

U mezarju Memorijalnog centra Potočari do sada je smiraj pronašlo 6.610 žrtava genocida, a traga se za još oko 1.000.

Anadolu Agency

Ambasador Turske u Srbiji Tanžu Bilgič najavio je da će se u Srbiji različitim manifestacijama u četiri grada obeležiti druga godišnjica neuspelog državnog udara u toj zemlji, koji se dogodio u noći između 15. i 16. jula 2016. godine.

U Novom Sadu 12. jula svi zainteresovani moći će da pogledaju izložbu fotografija “15. jul, Dan demokratije i nacionalnog jedinstva”, na kojima su zabeleženi događaji iz te dramatične noći.

U Sjenici, 13. jula, biće posađeno drveće u spomen na “šehide (heroje) 15. jula”, u Novom Pazaru istog dana biće održana komemoracija u saradnji sa Kulturnim centrom Novi Pazar i Bošnjačkim nacionalnim vijećem, dok će 14. jula u Beogradu biti održana dečija trka na Kalemegdanu pod sloganom “Pedale se vrte za prijateljstvo i demokratiju”.

Bilgič je na konferenciji za novinare rekao da je pre dve godine “turski narod osujetio pokušaj državnog udara od strane članova terorističke organizacije Fetulaha Gulena, koji su bili infiltrirani u oružane snage i druge javne ustanove”.

“Turski narod je bio jedinstven i sa velikom hrabrošću se suprotstavio pučistima. Narod je stao ispred tenkova, kao živi štit, da bi sprečio zauzimanje javnih ustanova. Turski narod je te noći stavio do znanja da neće dozvoliti nedemokratske intervencije”, rekao je Bilgič.

Govoreći o borbi protiv organizacije FETO u Turskoj, ambasador je naveo da se u poslednje vreme uvećava procenat oficira – članova FETO-a, koji u svojim svedočenjima priznaju i time dokazuju da je pokušaj državnog udara 15. jula sproveden na osnovu instrukcija prenetih od strane civilnih elemenata FETO-a.

“Pokazalo se da se čak ni posle 15. jula FETO nije odustao od cilja da se infiltrira u institucije od kritične važnosti. Međutim, rad naših bezbednosnih i obaveštajnih jedinica je učinio neefikasnim nove pokušaje organizacije”, istakao je Bilgič i dodao da je sprovedena operacija protiv 4.000 lica iz civilne strukture.

Navodeći da je većina prikrivenih FETO članova unutar oružanih snaga u Turskoj uhvaćena, Bilgič je istakao da je veći procenat FETO očišćen iz državnih institucija.

Zahvaljujući Srbiji na tome što je, kako kaže, odmah nakon državnog udara stala uz turski narod i demokratiju, Bilgič je ukazao da je nakon pokušaja puča i inostrana javnost počela da shvata da FETO nije društveni pokret koji se bavi obrazovanjem i humanitarnim radom.

“FETO je, kako za Tursku, tako i za treće zemlje u kojima operiše, element pretnje i opasnosti. U svim zemljama gde postoji, FETO koristi istu strategiju – koristi škole kao osovinu za jačanje svoje ekonomske i političke moći i preko njih sprovodi ilegalne aktivnosti”, naglasio je Bilgič.

Naveo je da je u 30 država zatvoreno na stotine FETO škola tako što su ili stavljene pod kontrolu države ili prebačene pod okrilje fondacije “Marif Vakuf” i da, izuzev “čarter” škola u SAD kojima upravlja FETO, polovina škola je spašena kontrole te organizacije.

“U protekle dve godine FETO administratori su iz raznih zemalja deportovani u našu zemlju”, naglasio je Bilgič.

Pokušaj državnog udara u Turskoj desio se 15. i 16. jula 2016. godine, a državni udar je pokušao da izvede pobunjeni deo turske vojske koji je bio protiv turskog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana.

U sukobima između pučista i vojske odane vlastima u Turskoj, prema rečima ambasadora, poginulo je 290 ljudi, a više od 2.000 je povređeno.

Tanjug