Nakon dvije decenije, ožiljci druge intifade, ustanka koji je počeo 30. septembra 2000. godine, još su prisutni u svijesti Palestinaca. Djeca, koja su bila u centru ovog ustanka, hapšena su, a potom osuđivana na dugogodišnje kazne zatvora, koje su se kretale od 20 do 25 godina.
Uoči 20. godišnjice druge intifade, članovi porodica i dalje čekaju da ta djeca, koja su u zatvorima, iza rešetaka, odrasla, budu puštena na slobodu.
Muath Hjaje (35), iz Qarawa Bai Zaida, 22 kilometra sjeverozapadno od Ramallaha, kaže kako mu i danas niz leđa prođu neugodni trnci kad se prisjeća događaja od prije 20 godina. Kaže kako su u tom periodu, punom napetosti, tenzija i stalnog straha da će izraelske snage sigurnosti spaliti selo, nestali i snovi mnoge djece.
“Bili smo djeca koja su sanjala budućnost. Ali kad je intifada počela, naš život pretvorio se u noćnu moru”, kazao je Hjaje.
U vrijeme kad je izraelska okupaciona vojska spalila njegovo selo, 2000. godine, Hjaje je bio srednjoškolac.
“Došao sam na ispit s prijateljem od djetinjstva Fakerom Azizom Ararom kad je izraelska vojska napala školu. Faker je brzo napustio školski hol, priključivši se grupi koja je bacala kamenje na vojnike”, prisjetio se Hjaje.
Potom je sa suzama u očima i slomljenim glasom dodao kako su izraelski vojnici pucali u Arara i da je u tom trenutku izgubio najboljeg prijatelja.
“Mnogi učenici su ranjeni. Vratio sam se u školu kako bih pomogao ranjenima i pronašao Arara među mučenicima (ubijenim, op.a.)”, dodao je.
Aktivista i fudbaler Arar bio je veoma ambiciozna dječak, volio je život i imao velike planove za budućnost.
“Nakon njegove smrti nisam mogao nastaviti školovanje, ono je zaustavljeno tog dana. Još uvijek ne mogu da vjerujem da on nije tu”, dodao je.
– Djeca zatvorenici –
Ararova škola održava godišnji turnir u fudbalu, u kojem učestvuju učenici koji na taj način odaju poštu poginulom kolegi i fudbaleru.
Ustanak ili intifada počeo je 30. septembra 2000. godine u Jerusalemu, dva dana nakon što je Ariel Sharon, tadašnji lider stranke Likud – stranke desnog centra u Izraelu – upao u kompleks džamije Al-Aksa.
Osmero djece iz južnog Jerusalema su upucana i potom uhapšena iz parka. Ahmad Shwiki i Muhannad Jwehan bili su među njima.
Swikiju je bilo 14 godina kad je pogođen metkom. Više od mjesec dana držan je u samici, ispitivan i nije mu dozvoljeno da vidi članove svoje porodice.
“Vidjela sam ga prvi put u sudnici, govorio je da želi da bude s ljudima, da je ćelija užasna. To je za nas bilo veoma teško”, kazala je Ahmadova majka u razgovoru s novinarima Anadolu Agency (AA).
On je bio osuđen na 20 godina zatvora. Trenutno se nalazi u zatvoru Negev na jugu zemlje.
Jwehan je imao 16 godina kad je uhapšen i osuđen na 25 godina zatvora. Ovaj mladi Palestinac i dalje ima svoj GameBoy u zatvoru, koji je imao u vrijeme hapšenja 2001. godine.
Prema riječima Jwehanove sestre Dyale, ta mala igračka za njega predstavlja uspomenu na djetinjstvo, vrijeme prije nego što je odveden u pritvor.
“Djeca su odrasla i postala mučkarci iza rešetaka. Proveli su više od polovine svojih života u zatvoru i čini se da će morati da čekaju još godinama kako bi bili oslobođeni”, kazala je Dyala.
I pored dugogodišnje kazne, Jwehanova porodica podstiče ga da nastavi školovanje u zatvoru. On studira sociologiju i trenutno je na trećoj godini.
– Sjećanje na mrtve –
Tridesetjednogodišnjak Ahmed Naser iz grada Khanyounisa na obali Gaze, kaže da je bio učenik osnovne škole kad je počela druga intifada.
“Sjećam se dana kad smo napuštali nastavu kako bismo prisustvovali ispraćaju mučenika”, rekao je Naser koji je imao 12 godina kad su u njegovom gradu izraelski vojnici ubili prvog mučenika, Karama Gannana, i ta sahrana duboko je urezana u njegovo sjećanje.
“Imali smo nenormalno djetinjstvo. Molili smo naše nastavnike da završe nastavu što prije kako bismo mogli učestvovati u intifadi”, dodaje Naser, koji danas radi kao novinar.
Kaže kako je druga intifada promijenila njegov život i na određeni način imala presudan uticaj da počne studirati novinarstvo.
– Izraelske snage razorile dom na dan vjenčanja –
Majka troje djece iz Rafaha Rana Ahmed imala je 15 godina kad je gledala kako ginu njeni prijatelji i rođaci. Kaže da je to bilo kao noćna mora. Izraelske snage uništile su njen dom 2003, tri godine nakon intifade.
“Najgora noćna mora u mom životu bila je kad su uništili našu kuću na dan moga vjenčanja. Proslava se pretvorila u horor. Ostala sam da pod ruševinama tražim moju bijelu vjenčanicu, a sva moja šminka bila je smrskana”, prisjetila se Rana.
Tridesettrogodišnjem Thaeru Jwehanu iz okupiranog Jerusalema, kako je ispričao, uhapšen je brat i uništene kuće i sve što je stajalo na putu izraelskim snagama.
“U to vrijeme mislio sam da će ubiti mog brata. Prvi put sam ga vidio nakon 40 dana pritvora. Izgledao je veoma umoran i izmučen, blijed, tragovi prebijanja bili su očigledni”, prisjetio se Jwehan.
Thaer je dodao kako mu je brat nedostajao sve vrijeme, u školi i u fudbalskom klubu.
“Sve vrijeme bili smo skupa, i odjednom sam shvatio da sam ostao sam. Postao sam odrastao muškarac za vrijeme njegovog odsustva. To je bilo veoma teško vrijeme”, dodao je Thaer.
Kazao je i kako je nakon hapšenja zaustavljen život njegovog brata.
“Pita me o ljudima koji su davno umrli i interesuje se za parkove u kojima smo se igrali kao djeca. Ti parkovi sad su naselja”, prenio je Thaer dio razgovora koje s bratom vodi za vrijeme posjeta zatvoru.
Ovaj otac dvoje djece, dok priča, drži bratovu fotografiju iz djetinjstva na prsima.
“Mnoge stvari dogodile su se tokom ovih dugih godina. Oženili smo se, dobili djecu i izgubili naše djedove i nane. Ali on nije bio tu. On nije živio svoj život. On je zaustavljen kad je moj brat uhapšen”, kazao je Thaer.
Drugi ustanak ili intifada, koja se nastavila do februara 2005. godine, odnijela je 4.412 života Palestinaca, dok ih je oko 49.000 ranjeno i 119.000 uhapšeno.
Kako su u centru ovog ustanka bila djeca, oni su na određeni način postali i njegove ikone, kao Mohammad Dora, koji je ubijen pred ocem i čije su posljednje životne trenutke zabilježile kamere.
Anadolu Agency
A. N.
