Marlies van Hoffen, humanitarka iz Holandije, u “Prijateljskoj kući” u Doboju od 1999. godine do sada pružila je utočište i topli dom za 64 djece.
U Bosnu i Hercegovinu počela je dolaziti za vrijeme rata, sa tetkom, donosile su humanitarnu pomoć, a nakon rata nastavile su pomagati, najviše djeci. Godine 1998. saznale su da za djecu bez roditeljskog staranja u Doboju ne postoji adekvatan smještaj nego da moraju odlaziti u Banjaluku, što ih je ponukalo da naprave plan za porodičnu kuću u kojoj može biti smješteno desetak djece i da funkcionišu kao velika porodica. Godinu danas kasnije otvorena je “Prijateljska kuća”, u kojoj je nedavno smješteno 63. i 64. dijete.
Trenutno Van Hoffen brine o sedmoro djece, a među njima je studentica medicine u Novom Sadu, koja dolazi kada nema obaveza na fakultetu, a u ovoj kući provela je gotovo čitav svoj život, od šest mjeseci do 22. godine koliko sada ima.
Najmanja beba o kojoj je brinula Van Hoffen imala je svega četiri dana, a sva djeca mogu ostati dok se ne snađu. Prema riječima Holanđanke nije to sa 18 godina, nego moraju završiti školu, naći posao, neke djevojke su se udale, a ostali idu dalje kada imaju primanja od kojih mogu platiti kiriju, režije i hranu.
Marlies van Hoffen ekipi Anadolu Agency (AA) prilikom posjete “Prijateljskoj kući” ispričala je da je ostala u kontaktu gotovo sa svom djecom koja su bar dio svog života provela na ovom mjestu. Sada ih kaže ima po čitavom svijetu, razišli su se svugdje, u Americi, Holandiji, Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Austriji, Hrvatskoj, Crnoj Gori…
Za svoj dan Van Hoffen kaže da izgleda kao dan bilo koje domaćice, priprema obroke, budi djecu za prvu i drugu smjenu, oni doručkuju, ručaju, pišu zadaće, spremaju se, idu u školu. Na šporetu u “Prijateljskoj kući” uvijek se kuha više jela, a o dnevnom meniju se uglavnom svi ukućani dogovaraju i izražavaju svoje želje.
Van Hoffen, osim muža, pomažu i teta Nina, koja je starija i radi malo manje i teta Sanja, koja je odrasla ovdje, a po završetku medicinske škole ostala je da radi u “Prijateljskoj kući”.
Na pitanje da li djeca pomažu u obavljanju kućnih poslova, rekla je:
“Svakako, ja sam i sama iz veće porodice, uvijek smo pomagali mami prati suđe, spremati krevete, motati veš, čarape i sve. Pokušavam ih pripremiti za dalji život, moraju znati srediti, oprati pod, srediti svoje sobe i tako te stvari. Pokušavam ih totalno pripremiti kako sam ja bila spremna za dalji život kad sam odrasla.”
“Jako je lijepo sve. Intenzivno, nekad stvarno teško, emotivno mnogo, kad nova djeca dođu kad vidiš kakva je njihova situacija. Mnogo zna biti teško, ali svaki korak naprijed je uspjeh”, kaže Van Hoffen.
Toplu porodičnu atmosferu upotpunjavaju kućni ljubimci koje mališani mnogo vole.
“Obožavaju, imamo ribice, papagaje, mali pas je sad došao, imamo mačke, napolju je još jedan pas, koji čuva kuću, imali smo zečeve, uvijek imamo neke životinje”, veli humanitarka.
Smatra da je to jako lijepo za djecu, jer se lako vežu za životinje. Ponekad kada se ne snalaze sa odraslim osobama, životnje su pune razumijevanja. Marlies van Hoffen naglašava da mališani imaju posebnu ljubav prema životinjama, što je jako bitno za njihov razvoj i čitav emotivni život.
Osim škole, djeci pokušava ispuniti sve želje kada su u pitanju vannastavne aktivnosti, pa mogu da biraju između sportova za koje su organizovani treninzi na području Doboja, gimnastike, tenisa, stonog tenisa, fudbala, karatea, košarke, odbojke…
Van Hoffen ima troje djece, dva sina usvojila je iz ove kuće, a oni su odrasli i sada rade u Belgiji i Holandiji, a kćerka je maturant medicinske škole.
Svi oni su navikli na veliku porodicu, na nove susrete i rastanke, ali svima im najteže pada rastanak od beba koje ovdje borave po nekoliko mjeseci, dok se ne završi procedura usvajanja. S druge strane, prema riječima Van Hoffen sve ih tješi činjenica da odlaze kod ljudi koji su ih jako željeli i koji će im pružiti sve u životu.
“Nisam bolju odluku u životu napravila, kada sam odlučila da ću otići, Imala sam dobar posao u Holandiji, radila sam kao građevinski inženjer, ali to nikad moje srce i duša nisu usvojili. To je bilo super kao i plata, ali kad ne možeš od sebe ništa dati”, kaže Marlies i dodaje da misli da su uspjeli napraviti nešto jako lijepo za mnogo djece.
Anadolu Agency
