Dva grada povezuje jedan od najmračnijih događaja Prvog srpskog ustanka. U maju 1809. godine, Karađorđevi ustanici pokušali su osvojiti Sjenicu, ali nisu uspjeli. Kako bi se izbjegla dugotrajna opsada i krvoproliće, postignut je dogovor da muslimansko stanovništvo, uključujući žene, djecu i starce, napusti grad s onoliko imovine koliko su u rukama mogli ponijeti.
Međutim, prije nego što su stigli izaći iz Sjenice, ustanici su ih iznenada napali. Pokušali su se braniti, ali su na kraju stradali u velikom broju – prema nekim izvorima, čak oko 2.500 ljudi.
O ovom događaju svjedoči Antonije Protić, Karađorđev lični pisar, dok Vuk Karadžić bilježi da je to „najveća sramota u srpskoj historiji“. Protić navodi da je Karađorđe pokušao zaustaviti svoje vojnike, ali nije uspio. Nakon bitke, naređeno je da se glave poginulih donesu u Sjenicu i postave na kolčeve duž puta, kao upozorenje.
Iste godine, nakon bitke na Čegru kod Niša, uslijedila je osmanska odmazda – od lobanja poginulih ustanika podignuta je Ćele-kula. Ova stravična građevina prvobitno je imala 952 lobanje zazidane u kamen, kao upozorenje srpskim ustanicima.
Međutim, kroz historiju su ljudi krišom skidali lobanje i sahranjivali ih, smatrajući to činom poštovanja prema mrtvima. Tako je vremenom njihov broj značajno opao, pa je danas u kuli sačuvano svega 58 lobanja.
Iako su se oba događaja odigrala iste godine, prema nekim istoričarima , to ne mora značiti da su direktno povezani.
