Kao i svakome, i meni su se dešavali oni
snovi kada bi čovjek poželio da nastavi
spavati, i za koje ne bi želio da se završe.
Međutim, moj san, koji je započeo u
petak kada smo sletjeli u Prištinu, a koji
se završio sinoć u Istanbulu, je san koji
je nemoguće opisati riječima. Kada bih
napisao deset kolumni, ne bih vam
mogao dočarati ovu priču i sve ono što
sam doživio. Ovaj doživljaj je tipičan
primjer poznatog klišea ” to se ne može
opisati, može se samo doživjeti” .
Kaže se da se san ne može opisati, ali ću
ja, ipak, pokušati, koliko je to moguće,
da vam dočaram riječima ovaj svoj san.
1. oktobar 2011! Utakmica Fenerbahče-
Istanbul BB. Kao osoba koja je
učestvovala u svim razgovorima prilikom
sklapanja ovoga bratstva, koje je
započelo toga dana kada smo razvili
parolu “Naša srca su sa Tobom, Novi
Pazare ” , mogu slobodno i odgovorno
reći da ovo nije prijateljstvo nego je
“bratstvo” u punom smislu te riječi.
Uložili smo mnogo truda da bismo
realizovali posjetu Novom Pazaru, koju
smo planirali mnogo ranije. Dužnosti i
obaveze koje smo trebali obaviti da bi
sve proteklo bez problema, odradili smo
na najbolji mogući način. Putovanje o
kojem smo maštali danima, započelo je
letom za Prištinu u petak, 2. marta.
Sletjeli smo na Kosovo bez ikakvih
problema, a let je protekao prilično
mirno zbog radoznalosti i uzbuđenosti.
Topao doček i aplauzi, koji su nas
dočekali na izlazu, natjerali su Dženka da
zaboravi na telefon kojega je izgubio u
prtljažniku. Ništa nam nije moglo
pokvariti raspoloženje u tom trenutku.
Uputili smo se prema Novom Pazaru
jednim autom i minibusom, u koji se
smjestilo nas 19. U Prištini i na putu
kojim smo prolazili nije bilo tragova
rata. Ambijent i ljudi su bili veoma
prijatni, ali su nas ipak pogađale tužne
priče.
Posjetili smo turbe sultana Murata, koji
je poginuo u Bici na Kosovu. Kada smo
čuli priču o toj bici, još bolje i detaljnije
smo saznali šta se sve dešavalo na tom
području. Nastavili smo putovanje
ispunjeni ponosom, kojega je napunila
spoznaja da smo vidjeli taj vrijedni
simbol petstogodišnje osmanske
historije.
Granični prijelaz, koji je u normalnim
okolnostima zatvoren jer Srbija nije
priznala Kosovo, otvoren je za nas
zahvaljujući intervenciji ljudi iz Općine
Novi Pazar. Kada smo stigli do
spomenutog graničnog prijelaza,
dočekalo nas je nekoliko automobila.
Tada smo bili veoma sretni. Kako smo
mogli znati da nam se, nekoliko
kilometara dalje, sprema hiljadu puta
bolji doček od toga, koji nas je zaista
usrećio.
Kolona vozila se postepeno povećavala.
Bili smo jako uzbuđeni jer nam je šofer
rekao da nas,nekoliko kilometara dalje,
očekuje mnogo više ljudi. Nedugo nakon
toga, zaustavili smo se u nekom selu.
Ljudi koji su izašli iz automobila, potrčali
su nam u zagrljaj mašući bakljama…
Kada smo nastavili putovanje, počelo se
smrkavati. Svakih 50 metara mahalo bi
nam nekoliko ljudi. Pozdravljali su nas
mašući turskim zastavama. To što su
nam iz svojih avlija mahali djedovi i
nene, koliko god se sve ovo smatralo
kao sportsko-navijačko bratstvo,
dokazuje jednu istinsku ljubav, koja je
dugi niz godina bila zapostavljena i
zanemarena.
Nikada u životu neću zaboraviti prizor
koji nas je dočekao kada smo stigli u
centar grada. Na trgu se okupilo
nekoliko hiljada ljudi, koji su nas dočekali
sa bakljama i zastavama. Minibus se
teško probijao kroz gužvu. Naježili smo
se jer smo kroz otvorena vrata minibusa
mogli čuti ovacije. Ljudi su nas htjeli
dodirnuti, nevjerovatan prizor… Takvu
euforiju mogao bi izazvati samo
najpoznatiji svjetski pjevač kada gostuje
u nekom gradu…
Izašli smo iz minibusa i probijali smo se
kroz gužvu grleći se sa ljudima. Tekbiri
koji su zagrmili kada smo se probili do
mjesta koje je bilo rezervisano za nas,
natjerali su suze iz mojih očiju. Već sat
vremena sam vodio rat sa suzama i tu
sam bio poražen.
Večerali smo u hotelu, razmijenili smo
poklone i održali smo sastanak u ime
ozvaničenja bratstva. Sljedećeg jutra,
nakon doručka, krenuli smo u šetnju
najprometnijom gradskom ulicom. Opet
je vladala neopisiva euforija. U jednom
kafiću smo se družili sa grupicom ljudi,
među kojima je bio i jedan od vođa
navijačke skupine BHF.
Kasnije se na trgu okupio veliki broj
navijača i krenuo je korteo prema
stadionu. Korteo je bio prekrasan.
Euforiju na stadionu nemoguće je
opisati riječima. Utakmica je završena
1-1. To što su navijači Partizana zapalili
tursku zastavu pokazalo nam je koliko ih
pogađa ovo naše bratstvo i koliko su
ljubomorni zbog toga.
Preskačem mnogo toga da kolumna ne
bi bila dosadna. Možda ću u nekim
drugim kolumnama opisati neke detalje.
Kao što sam već rekao na početku,
proveo sam tri prelijepa i nezaboravna
dana. Proveo sam tri najljepša dana u
svom životu. Ne vjerujem da ću se na
svojoj svadbi zagrliti, poljubiti i
fotografisati sa toliko ljudi.
Na svijetu postoji mnogo klubova i
navijača koji su sklopili bratstva.
Međutim, ne vjerujem da će se ikada
više formirati bratstvo koje je izgrađeno
na ovako snažnim temeljima, koje se
zasniva na ovako srdačnim osjećajima i
koje se širi poput epidemije. Možda će
se nekima od vas učiniti da je
preuveličano sve ovo što sam napisao. I
imate pravo tako da mislite. Vjerovatno
bih i ja pomislio isto to kada bih čitao
ovakav tekst, a da nisam bio tamo. Na
početku sam naglasio da je ovo priča
koja se ne može opisati, samo se može
doživjeti.
Neka ovo naše bratstvo bude srdačno,
iskreno i čisto poput mojih suza koje
teku dok ovo pišem, i poput suza koje
su, prilikom rastanka, tekle niz obraze
čovjeka starijeg od mene deset godina,
koji me tako čvrsto zagrlio da sam mislio
da će mi kosti polomiti.
Ja nisam bio u Srbiji. Bio sam u regiji
koju smo zapostavili i zanemarili već
dugi niz godina. Bio sam u regiji u kojoj
žive nasmijani, gostoljubivi ljudi čistog
srca. Bio sam u regiji čiji preci su ginuli
na istom putu kao i naši djedovi. Tamo
je Turska, Tamo je Bosna. Za mene je to
osmanska zemlja.
U povratku smo sletjeli sa zakašnjenjem
od 20 minuta. Kao da se ni avion, kao ni
mi, nije želio spustiti u Istanbul.
Kako bi bilo da izmislim neki jeftini
izgovor ( kao naprimjer da sam
zaboravio telefon ) da bi se vratio
tamo?!
Kako bi bilo da još jednom zagrlim brata
Ersana?
Da još jednom čujem Elvirov specifični i
simpatični izgovor riječi “abi” …
Da još jednom čujem Edinov simpatični
grohotni smijeh …
Da mi brat Bekir ljubi ruku svaki puta
kada se pozdravimo …
Da još jednom napregnem uši da bih
čuo kako brat Ihsan mrmlja na
turskom …
Da još jednom čujem Emirov povik “Allah
razi olsun” …
Da još jednom vidim kako Admir jednim
pokretom rukovodi hiljadama navijača
na tribini …
Da vidim suze iz Redžepovih očiju… Da li
bi to bilo dobro?
Veliki selam svima koji su nam priredili
ova tri prekrasna dana, koja neću
zaboraviti nikada u životu.
HILJADE SRCE ZA TEBE KUCA, NIKAD
NEĆEŠ BITI SAM!
Ferhat Eren
