Prateći dnevne događaje za potrebe Dnevnika Radio-televizije Novi Pazar, na trgu „Isa-bega“ zapazio sam ženu kako hrani golubove. Prekinuo sam snimanje reportaže i odlučio sam da mi ona bude heroj nove priče. Želeo sam da “skinem kapu” i poselamim insana, da joj posvetim pažnju i prostor na televiziji, samo u znak zahvalnosti za to što radi i što je dobar učitelj nama, koja lekciju iz predmeta “budimo insani” predaje besplatno. Koliko god volio i ljude i životinje, ni sam nisam nikada pšenicom hranio golubove, posle ovakovog primjera nekada hoću, sigurno.
Sve to ne bi bila vijest, da ljudi nisu odabrali stanje u kom su, pa često ne mare za druge ljude, a kamoli za životinje.
Koliko često smo na ulici nahranili životinje, znajući da u zimskim uslovima teže dolaze do hrane? Da li uopšte i razmišljamo o tome, zbog svakodnevnih problema sa kojima se suočavamo? Ne samo da razmišlja, nego tako i postupa, Novopazarka Ajsela Curić Demić. Sa njom sam razgovarao na trgu “Isa-bega”, dok je hranila golubove, o njenoj plemenitosti i gestu.
Napominjem, u Turskoj se gaji ovaj običaj koji ima za cilj da se ptice sačuvaju od uginuća u zimskim mjesecima, kada snijeg prekrije njihovu hranu. U toj zemlji građani organizovano posipaju pšenicu po brdima, kako bi ptice imale siguran izvor hrane u vrijeme kada im je ona zbog vremenskih uslova teže dostupna.
Običaj ima vjersku pozadinu i potiče iz vremena islamskog halife Umara ibn Abdul Aziza.
“Pospite po brdima žito, da se ne bi pričalo kako su ptice u muslimanskim gradovima gladne”, govorio je taj halifa.
Aleksandar Nićiforović
