Selo Lukomir posljednje je bosansko selou kojem se jos nije pojavila Corona.
To je najviše i najizolovanije selo u Bosni iHercegovini , na južnim obroncimaOlimpijske planine Bjelašnice, na oko1.500 metara nadmorske visine.
Seljani zive u kamenim kucama starimpreko 200 godina.
Zima je tu surova , visoki snijeg i velikiminus mnoge seljane natjeraju da napustaju svoje selo tokom zime ispustaju se u okolne gradove.
Ali čim se snijeg otopi na proljeće, vraćajuse u svoju zabačenu „Luku– mira“, što nabosanskom znači „Lukomir“.
Seljani pricaju da je zivot u selu Lukomirbio surov , tesko je bilo , bili su i gladni , sve je bilo zalosno i jadno. Tezak zivot suimale posebno zene. Morale su da rade iu polju i oko stoke. A kada bi ostale trudneporodile bi se same bez ljekarske pomocicak neke i u polju. Djeca su kilometrimamorale da pjesace do prve skole. Putevisu bili neprohodni. Ni danas nije lako docido sela Lukomir. Cesta je uska i ima punokamenja.
Raha Elezovic ipak, nakon 45 godinavratila se sa svojim muzem u svoje rodnoselo. Kada su culi da je u BiH dosao nekiopasan virus Korona, u martu mjesecusu odlucili , kako kazu da pobjegnu u svoje rodno selo Lukomir. Ona je imala 19a on 20 kada su napustili selo Lukomir. Ozenili su se i odlucili su zivjeti u gradupodnozju planine Bjelasnica u Hadzicima. 13 godina su bili podstanari. Kazu da imzivot nimalo nije bio lak. Muz se razbolio imorao je u penziju a ona je radila tezakposao u jednom centru sa bolesnomdijecom.
Od kako su dosli u svoje selo odlucili supokrenuti svoj vlastiti biznis. Seoskiturizam.
Tako Raha , obucena u tardicionalnunosnju kakve su nekada nosile zene selaLukomiru prica price iz davnina svojimgosima kojih je sve vise u selu Lukomir.
Prica o Coronavirus free selu se brzoprosirila , i selo Lukomir postajenajpozeljnija destinacija za domaceturiste. Kolone auta idu uskim kamenimputicem prema u selo. Nestavrno izgledaslika kamenih kuca starih preko 200 godina i sve vise auta koji nemaju gdje nida se parkiraju i masa ljudi koji se krecuuskim putieljcima izmedju starih kamenihkuca.
Svi se u selu krecu slobodno,bez maskiza lice,zastitnih rukavica. Seljani im nude svoje domace proizvode, luk, vunenecarape koje pletu tokom zime, pa i svojurucno radjenu nosnju.
Raha Elezovic je najomiljenija u selu. Osim sto najbolje zna ispricati kako se nekada tesko zivjelo u Lukomiru, cuvajucitako tradiciju, ona svojim gostima nudi idomacu hranu. Raha se svako jutro dize ipriprema svoju ponudu za najavljeneturiste ,pravi dorucak sa prirodnimjajima,domacim sirom,cajem od domacihtrava koje rastu na obroncima planineBjelasnice. Ali najbolje pravi domacu pitu. Vrlo vjesto pokazuje nam kako rucnosavija jufku. Niko nemoze odoliti njenoj pitikoju iznese iz stare pecnice koja se lozina drva.
Kaze da je kod nje sve zdravo , njeni gostinetrebaju se plasiti korone.
U svemu joj pomaze i njen muz Zejnil alinemoze puno jer ima zdravstvenihproblema pa malo manje radi.
Raha nam govori ovom lijepom mjestu,kaze volim ga i zato sam se i vratilazajedno sa svojim muzem poslije penzijeu koju smo obadvoje otisli ,vratili smo sena zemlju nasih djedova ,zemlju nasegdjetinstva.
Njihov zivot u Lukomiru ih cini sretnim,zadovoljnim ,zdravim,i nikada nisuprestali da rade i njihov biznis ih cini sadaveoma zadovoljnim. Raha nam kaze da ona sada moze da cijelu svoju mjesecnupenziju zaradi za dva dana.
Pandemija koja je sve zahvtila na nekinacin se pozitivno pokazala za njih i nihovbiznis. Novce skupljaju za jos dogradnjukuce a i u ovo vrijeme pomazu svojoj djecii unucima koji zive u Sarajevu jer sve suteze posljedice koje donosi pandemija.
Tradicija i rad je ucinila ovo dvoje ljudi da su sada sretni, i da u vrijeme pandemijeuspijevaju sa svojim biznisom da ostvaredohodok sto ih posebno cini sretnim ikazu da im sve to produzuje zivot. Na kraju porucuju dodjite u LukomirCoronavirus free selo.
TRT
