Bra\u0107a Asim i Kasim Isakovi\u0107 bit \u0107e ukopani jedan do drugog na kolektivnoj d\u017eenazi u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Poto\u010dari u julu ove godine. Imali su samo 20 i 22 godine. Oti\u0161li su zajedno, a njihovi posmrtni ostaci prona\u0111eni su u istoj masovnoj grobnici.<\/p>\n
Majka Fata Isakovi\u0107 (73) danas \u017eivi u kolektivnom centru u Gornjoj Lohinji kod Gra\u010danice. Sama je, a od sinova je ostala jedna fotografija. Bolesna je i samo se nada da \u0107e je zdravlje poslu\u017eiti do 11. jula kada planira da ukopa nekompletna tijela svojih sinova.<\/p>\n
Prije rata su \u017eivjeli u selu Pobu\u0111e, kod Bratunca. S dvije k\u0107erke i dva sina je 1993. godine do\u0161la u Srebrenicu.<\/p>\n
“Do\u0161la sam s dvije torbe, toliko sam mogla ponijeti stvari. Ostala ku\u0107a i sve. Mu\u017e je umro prije rata. Sinovi odrasli, zavr\u0161ili \u0161kolu. Ostala sam \u017eeljna svoje djece. Nisu ni mrava zgazili. Jedan je imao 20, a drugi 22 godine. Slu\u0161ali su me”, ispri\u010dala je majka Fata dok kraj nje stoji fotografija jednog od sinova.<\/p>\n
Ni danas se ne mo\u017ee sjetiti rastanka sa sinovima, a da ne pla\u010de. Desilo se to 11. jula, padom Srebrenice, kada su hiljade mu\u0161karaca krenule preko \u0161ume do slobodne teritorije.<\/p>\n
“Tog trenutka se nikako ne mogu sjetiti. Bila je pometnja. Oni su htjeli da idu preko \u0161uma. I ja sam htjela da idem s njima, jer znala sam da ne znaju put. Ja sam stala uz zid i samo sam se tresla. Ka\u017ee meni Kasim: ‘Mama, nemoj i\u0107i s nama da ne gledamo makar tvoga jada. Idi u Poto\u010dare’. Kako mi je bilo, ne mogu opisati. Nisam znala za sebe. Rekli su: ‘Vidjet \u0107emo se’. I nikad vi\u0161e”, pri\u010da Fata i pla\u010de.<\/p>\n
Ona je s dvije k\u0107erke pre\u0161la do slobodne teritorije. Prebacili su ih do Dubrava, kod \u017divinica.<\/p>\n
“Svi su tamo govorili da je do\u0161ao ovaj, onaj. A moje djece nema. Onda smo oti\u0161le u Orahovicu. Jedne godine do\u0161li su mi neki papiri, nisam ja pismena \u017eena. Uvijek sam govorila k\u0107erkama da nikad ne\u0107u halalit ako sakriju od mene da su mi prona\u0111eni sinovi. To su moja djeca. Ima majki koje nisu oti\u0161le kad su im se kopala djeca. Ja sam neki dan rekla da mi je samo pre\u017eivjeti do d\u017eenaze, brojim svaki dan. Utjeha je da su ih prona\u0161li zajedno, da ih zajedno ukopam. Ja nemam \u017eivota”, kazala je Fata.<\/p>\n
Bolesna je. Kako je kazala, svaki dan je sve gore. Pro\u0161le godine je odlu\u010dila da ide u Podrinje identifikacioni centar i pita za sinove, da pita ima li barem jedna kost.<\/p>\n
“I da ih ukopam pa da poslije mogu oti\u0107i i ljubiti onu zemlju. Poslije sam saznala da su prona\u0111eni puno prije. Nisam znala, a moja djeca u vre\u0107ama bila”, ispri\u010dala je Fata.<\/p>\n
Asim i Kasim su, kako su saznali, ubijeni u Kravici, a njihovi posmrtni ostaci su prona\u0111eni u Liplju kod Zvornika. Majka Fata je i\u0161la da vidi \u0161ta je prona\u0111eno uz njihove posmrtne ostatke.<\/p>\n
“Prepoznala sam ko\u0161ulju, mada je bila prljava. Bio je i \u0161orc, ali uni\u0161ten, a d\u017eemper nije. Sve sam se nadala da \u0107u ih na\u0107i i evo sad znam. Samo ako budem disala, i\u0107i \u0107u na d\u017eenazu. Kad smo se rastali, da se sad opet sastanemo. Bit \u0107e dobro, pomo\u0107i \u0107e Bog. Bolje da ih ukopam da znam gdje su”, ispri\u010dala je majka Fata.<\/p>\n
Nikada je niko, kako je kazala, nije posjetio iz nekih udru\u017eenja. Prepu\u0161tena je sama sebi. I danas \u017eivi u kolektivnom centru, jer je ku\u0107a u Bratuncu uni\u0161tena.<\/p>\n
Anadolu Agency<\/p>\n
A. Ni.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Bra\u0107a Asim i Kasim Isakovi\u0107 bit \u0107e ukopani jedan do drugog na kolektivnoj d\u017eenazi u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Poto\u010dari u julu ove godine. Imali su samo 20 i 22 godine. Oti\u0161li su zajedno, a njihovi posmrtni ostaci prona\u0111eni su u istoj masovnoj grobnici. Majka Fata Isakovi\u0107 (73) danas \u017eivi u kolektivnom centru u […]<\/p>\n","protected":false},"author":8,"featured_media":56610,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[9],"tags":[],"class_list":["post-56609","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drustvo"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/56609","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/8"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=56609"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/56609\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/56610"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=56609"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=56609"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=56609"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}