{"id":57789,"date":"2019-07-08T12:14:12","date_gmt":"2019-07-08T10:14:12","guid":{"rendered":"https:\/\/rtvnp.rs\/?p=57789"},"modified":"2019-07-08T12:14:12","modified_gmt":"2019-07-08T10:14:12","slug":"arijana-saracevic-helac-kako-sam-snimila-bosnu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/?p=57789","title":{"rendered":"Arijana Sara\u010devi\u0107-Hela\u0107: Kako sam snimila \u201eBosnu,,"},"content":{"rendered":"

Bio je novembar pro\u0161le godine i jo\u0161 jedan te\u017eak politi\u010dki serijal, iza mene. Posljednja sjednica Predsjedni\u0161tva SFRJ. Bogi\u0107evo NE. Kratki susret u hodniku sa urednikom Redakcije dokumentarnog programa FTV Namikom Kabilom i ideja da napravimo za april Bosnu i tako u \u017eivotu ostavimo jedan od najve\u0107ih bosanskohercegova\u010dkih uspjeha u pro\u0161losti. Ni\u0161ta od mog odmora. I nije mi krivo. Naprotiv! 5. aprila 2019. obilje\u017eit \u0107e se veliki jubilej \u2013 40 godina od najve\u0107eg uspjeha klupske ko\u0161arke u biv\u0161oj Jugoslaviji. Samo za sedam godina, sarajevska KK Bosna, predvo\u0111ena genijalnim Bo\u0161om Tanjevi\u0107em, u Grenoblu, postala je evropski prvak, savladav\u0161i tog 5. aprila 1979. godine italijanski Emerson. Sje\u0107am se tog dana kao da je bilo jutros. Mnogo su nas Bo\u0161ini momci tada obradovali.<\/p>\n

Odmah sam krenula na posao, tra\u017eenje kontakata, pisanje sinopsisa, planiranja, a u sebi sam se pribojavala kako \u0107u ih sve snimiti. No, znala sam da moram. Imala sam hinjsku temperaturu koje se nisam mogla rije\u0161iti, a koju sam krila od svih. Znala sam \u0161ta ho\u0107u. Mora to biti pri\u010da puna emocija. Ako je ne\u0161to lijepo u mom poslu, to je ovakva prilika da se kroz svoj rad odu\u017eim vrijednostima. Li\u010dno poznavala sam osim Mirze i Sabeta, samo Bo\u0161u. Ka\u017ee mi da je uskoro u Sarajevu i daje mi obe\u0107anje da \u0107e mi pomo\u0107i.<\/p>\n

U me\u0111uvremenu, uz pomo\u0107 prijatelja, dolazim do ostalih kontakata. Pri pisanju poruka i mailova, svakome sam obja\u0161njavala da nisam sportska novinarka ali da jako \u017eelim uraditi taj dokumentarac. Ra\u0161trkani su po svijetu i tra\u017eila sam najoptimalnija rje\u0161enja. Dolazila je hladna zima. Puno putovanja, velike udaljenosti, malo vremena. Svratim do Bo\u0161ka Grubni\u0107a, ina\u010de alfa i omega u KK Bosni. \u010covjek mi otvori njihov preostali arhiv. Ve\u0107ina je uni\u0161tena 1997. godine. Jedan lokalni kabadahija, posla tri karata\u0161a da sve pobacaju \u0161to je bilo prije 1992. Odvezeno na smetlji\u0161te zelenim tami\u0107em. \u0160okirana sam. Kako ja to nisam znala ranije? Bio je petak i ta u\u017easna spoznaja mi je pokvarila vikend. Dodatni motiv da o\u017eivim sve o njima sa VTR-a, Umatica i Beta traka. Ispunila zahtjev za arhiv s napomenom \u0161to vi\u0161e Mirze i Sabeta i podhitno kultnu utakmicu. Ostalo \u0107emo u hodu. Pro\u010ditala sam sve o tome napisano u posljednjih 40 godina, a onda krenula istra\u017eivati njihove psiholo\u0161ke profile, biografije. Tako su svi bili skromni i jednostavni, u to vrijeme slave koju nisu zloupotrebljavali. Jedva sam \u010dekala da ih uporedim s njihovom mlado\u0161\u0107u.<\/p>\n

Bena\u010dek je u \u010ce\u0161koj. 300 km od Praga. \u0160aljem mu poruku: \u201eDa li je to de\u010dko s postera iz na\u0161ih djevoja\u010dkih soba?\u201c Odgovara: \u201cCurice, pogrije\u0161ila si. Ovo je jedan dedica.\u201c<\/p>\n

\"\"Odgovaram mu da smo u isto vrijeme bili na faksu. Istina, on, nekoliko godina ranije upisao. Zove me i precizno dogovaramo termin. Tek skontah da imam dodatni problem. Ve\u0107ina njih su treneri klubova u Euro ligi ili u nacionalnim ligama, a ja zovem u trenutku prenatrpanih rasporeda i najte\u017eih utakmica. Emir Mutap\u010di\u0107 mi to obja\u0161njava ali nekako ga uvezujem u Njema\u010dkoj iz koje \u0107u u Prag kod Bena\u010deka. Na toj relaciji, u Zagrebu mi je Mirko Novosel. \u017delim da u film ugradim malo i Reprezentacije i zna\u010daj Bosninog uspjeha jer je ona otvorila put ostalim YU klubovima u kasnijim osvajanjima evropskih titula. Novosel, tako\u0111e pristaje. Okvirno dogovaramo termine. Bli\u017eili su se praznici. Polovina decembra \u201ezakucana\u201c.<\/p>\n

Beograd. Puno sagovornika. Ra\u0161o, Varaji\u0107, Ivkovi\u0107, Slavni\u0107, Ki\u0107anovi\u0107. Reko\u0161e mi da je Varaji\u0107 u bolnici. Te\u0161ka faza karcinoma. Ne odustajem. Ovaj dokumentarac ne mo\u017ee bez njega. Kapiten ekipe koji sa tada\u0161njih 45 uba\u010denih ko\u0161eva, a nije bilo trojki, do danas dr\u017ei rekord. Ra\u0161o mi daje njegov broj. Odlu\u010dih se za pisanu formu u kojoj ka\u017eem ko sam i \u0161ta \u017eelim. Napominjem da u svojoj profesionalnoj karijeri, pravim presedan i prvi put dostavljam nekome sinopsis. Ne odgovara dva dana. U panici sam. Senad Had\u017eifejzovi\u0107 mi govori da \u0107e mi on dati intervju koji je prije nekoliko godina snimljen za Face TV, pa da ga iskoristim. Zahvaljujem mu i ka\u017eem da \u0107u biti uporna. Pro\u0161lo je \u010detiri dana i u ranim subotnjim satima, krajem novembra, zvoni telefon. Javlja se Varaji\u0107. Sat vremena smo razgovarali. Re\u010de mi da se dobro raspitao meni i pogledao moje dokumentarce. Ka\u017ee: \u201eMnogo ste me usre\u0107ili \u0161to Vi radite ovaj film\u201c. Dodao je da je u bolnici i da bi oko 10. januara mogli dogovoriti snimanje. Nada se da \u0107e se oporaviti do tad. Ostali beogradski sagovornici nemaju ni\u0161ta protiv da se prilagode terminu kada budemo snimali \u017darka.<\/p>\n

\u0110ogi\u0107 je u \u0160vedskoj. Trenutno zbog nekih problema sa zubima, ne mo\u017ee govoriti. Ostaje mi Pe\u0161i\u0107 u Barseloni i Bosio\u010di\u0107 u Australiji. Putem Facebooka, dolazim do Bosio\u010di\u0107a. Provjerava me kod zajedni\u010dke prijateljice, gospo\u0111e Melihe \u0106elimkovi\u0107. Pristaje, samo da na\u0111emo na\u010din kako da ga snimimo. Predla\u017ee Skype, ja odbijam. Tra\u017eim nekada\u0161nje kolege s TVSA koji su u Australiji. Zovem Pe\u0161i\u0107a. Ne javlja se. Pi\u0161em mu poruku. Za sat me zove i ka\u017ee da ne zna kako \u0107emo to napraviti. Vra\u0107a se iz Crne Gore gdje su u Euro ligi igrali protiv Budu\u0107nosti. Do\u0161lo mi da pla\u010dem. Bio mi \u201epred nosom\u201c. Pitam ga da li igra u regionu do polovine marta. Ka\u017ee, najbli\u017ee u Istanbulu ali da nema vremena. Razo\u010darano mu odgovorim da nije fer i da nimalo nije d\u017eentlmenski i profesionalno da ne mo\u017ee na\u0107i pola sata za kratki intervju, ekipi koja bi do\u0161la iz Sarajeva. Ka\u017ee mi: \u201eMeni samo pola sata, a s Bo\u0161om \u0107ete biti cijeli dan.\u201c Smijem se i ka\u017eem, do Vas je. Pristaje. Konsultiram se u na\u0161em odjeljenju Marketinga i kontaktiram direktora Turkish Airilinesa u Sarajevu da nas preveze i vrati jer je TA sponzor Euro lige, \u0161to zna\u010di obostrana korist. Mi bismo im se zahvalili na \u0161pici. I on pristaje i dogovara mi sastanak. Ostaje Sarajevo. Odlazim kod Bo\u0161ka u prostorije KK Bosne. Nema grijanja. Neopisiva hladno\u0107a. S njim i Vesnom sekretaricom, dogovaram februar za sarajevske sagovornike. Zovem ih i ve\u0107ina su tu. Bo\u0161u \u0107emo nekako ugurati u sve ove termine.<\/p>\n

Evropa je pod konstantnim snje\u017enim padavinama. Temperatura mi ne prestaje ni nakon kutije antibiotika. Tje\u0161im se da mi nije ni\u0161ta jer ne gubim energiju i da je to moj dosadni bronhitis. 19. decembra, u Zagrebu nas \u010deka Mirko Novosel.<\/p>\n

\"\"Pokazuje nam svoj muzej koji je posvetio svojim uspjesima i velikim igra\u010dima. Ima tu i Bosninih. Advent je u Zagrebu, pa je i on vidno raspolo\u017een. Primje\u0107ujem malu pozitivnu dozu ljubomore na Bo\u0161u. Nikako da mi konkretno odgovori na pitanje \u0161ta misli o njemu. Traje to i traje i na kraju ipak ka\u017ee: \u201cBo\u0161a je otvorio s Bosnom nama put u Europu, pa je ve\u0107 sljede\u0107e godine Bosna izgubila od nas.\u201c Iz Zagreba se \u010dujem s Mutap\u010di\u0107em koji je u Milanu, a ve\u0107 prekosutra igraju sa Realom u Minhenu. Imamo sutra zakazano snimanje u 16 sati u Minhenu. U Njema\u010dku se vra\u0107aju sutra u 14 sati. Iz Zagreba se vozimo, a ja se u sebi nerviram da ne zakasnimo. Dolazimo pred Bajernovu arenu u 15:45. Sti\u017ee i Emir pravo sa aerodroma. Saznajem da mu je supruga te\u0161ko bolesna. Snimamo ga i poziva nas da gledamo utakmicu protiv Reala. Divno Emir govori \u0161ta je va\u017eno da bismo opet imali \u201eBosnu\u201c. Nekako mi neugodno da mu tro\u0161imo dragocjeno vrijeme i opra\u0161tamo se.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Benga nas \u010deka u Pragu. Njegov klub igra protiv ekipe Praga. Spavamo u istom hotelu i prije utakmice \u017eelimo zavr\u0161iti posao. Raspituje se za neke na\u0161e kolege, raju, i poziva nas na utakmicu. Prije toga, odvodi nas do centra grada i obja\u0161njava \u0161ta je va\u017eno da vidimo. On odlazi u sportsku halu u kojoj igraju tu no\u0107. Po obilasku grada, do nje dolazimo i mi pra\u0161kim tramvajem. Snimatelj Vanja ne da da se \u0161veramo i kupuje nam karte samo za dvije stanice. Sala puna navija\u010da i primje\u0107ujem da smo mi me\u0111u gostuju\u0107im. Okre\u0107em se dvjema djevojkama i pitam ih da li znaju ko je Predrag Bena\u010dek? Ka\u017eu: \u201cDa, \u010dule smo da je igrao za najbolji tim u Evropi\u201c. Meni kao maloj curici, srce puno. Tako se i vratih u Sarajevo.<\/p>\n

Odmah iza novogodi\u0161njih praznika, zove me Varaji\u0107 i pita da li nam odgovara sljede\u0107a sedmica? Kontaktiram sve beogradske sagovornike i dogovaramo. Dolazimo u Beograd i Varaji\u0107 mi saop\u0161tava da ga ne\u0107e pustiti iz bolnice. Ka\u017ee: \u201cMo\u017eda sutra.\u201c Snimamo Radovanovi\u0107a u njegovom kafi\u0107u na periferiji Beograda.<\/p>\n

\"\"Zidovi odi\u0161u divnim uspomenama. Ispunjeni su Bosninim fotografijama. Do\u0161ao je zbog nas iz U\u017eica gdje trenira njihovu ekipu. Ostao veseo, nasmijan i jednostavan \u010dovjek. Ra\u0161o ljudina. Prisje\u0107a se da je tu no\u0107 uo\u010di utakmice njegovog i njihovih ali na\u0161ih \u017eivota, dobio visoku temperaturu. Bosnin ljekar je cijelu no\u0107 bio uz njega. Oporavio ga za sjajnu igru koju je tu no\u0107 igrao u Grenoblu. Uz njega je bdio i najbolji drug i cimer Sabit Had\u017ei\u0107. Ka\u017eem mu da me nervirao svojim slobodnim bacanjima. Smije se.<\/p>\n

Ponovo zove Varaji\u0107 i ka\u017ee da prije dva sutra ne\u0107e iza\u0107i iz bolnice. Odgovaram mu da \u0107emo ga \u010dekati. Ivkovi\u0107 javlja da ima u\u017easnu gripu ali da \u0107e do\u0107i na zakazani intervju. Dolazi vidno bolestan, promuklog glasa. S po\u0161tovanjem pri\u010da o Tanjevi\u0107u i igra\u010dima. Sje\u0107am ga se dok je trenirao reprezentaciju Jugoslavije. Iznena\u0111uje me njegova jednostavnost i na\u010din na koji pri\u010da bez imalo profesionalne sujete. \u0160kolski primjer vrhunskog sportiste.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

\u010cujem Ki\u0107o na Zlatiboru \u201ezaglavio\u201c sa \u010duvenim beogradskim hirurgom i \u017deljkom Obradovi\u0107em, trenerom Fenerbah\u010dea. Ka\u017eem ekipi da ga kri\u017eamo jer se brzo ne\u0107e pojaviti. Zaglavi\u0107e sigurno, dobra su to raja. Slavni\u0107 je ta\u010dan u minuti. Skromni Zoka sa suzama u o\u010dima, pita nas \u0161ta ima u Sarajevu? Ne mo\u017ee on ni danas ravnodu\u0161no bez najboljeg prijatelja, svoga Mirze. Igrao je te 1979. u Huventudu, dana\u0161njoj Barceloni i pri\u010da nam kako su Katalonci navijali za Bosnu i \u017eeljeli da Real izgubi. On kako pri\u010da, ja se preznojavam jer vrtim u glavi \u0161ta sve trebam iz arhiva. Da, i tu utakmicu protiv Reala, pa ranije protiv Olimpijakosa i Makabija. Valja to sve prebaciti na HD. Ali o tome \u0107u kad se vratim ku\u0107i. \u010cekamo dva i Varaji\u0107ev poziv da idemo po njega u bolnicu. Pet minuta prije zove i ka\u017ee: \u201eNe pu\u0161taju me.\u201c Govorim mu da \u0107u se vratiti za sedam dana. Zahvaljuje, stalo mu je. \u017dao nam je svima u ekipi zbog njegovog zdravstvenog stanja. No, cijelo vrijeme me ne\u0161to tjera da ne odustajem. Nije samo do mene. Tu je tehni\u010dka podr\u0161ka, radimo po planu. Kolege \u010dekaju ekipu. No, razumijevanje Redakcije ne izostaje. U me\u0111uvremenu, zovem Bo\u0161ka u Australiju i ka\u017eem mu da moramo na\u0107i TV ekipu. Re\u010de da ima prijatelja biv\u0161eg reditelja TVSA i da \u0107e ga kontaktirati. \u0160aljem mu ureze iz Minhena i ka\u017eem da je to taj kadar. \u0160aljem mu i pitanja i obja\u0161njavam na\u010din na koji \u0107e odgovoriti. Iz sarajevskog predstavni\u0161tva Turkisha, podsje\u0107aju me na termin sastanka. Kako da im ka\u017eem da ne smijem riskirati s Varaji\u0107em. I dosjetih se. U vrijeme EYOF-a u Sarajevu, srela sam divnog mladog sportskog menad\u017eera koji se \u0161koluje u Barseloni. Adni je drug mojih sinova. Odrastali su skupa u istom naselju i i\u0161li u istu \u0161kolu. Nazovem ga i pitam da li mo\u017ee obezbijediti kamermana. Ka\u017ee da s njim studira jedan sjajan momak i bavi se upravo snimateljskim poslovima. Ostalo je jo\u0161 da dogovorim s Pe\u0161i\u0107em i objasnim za\u0161to ne mogu do\u0107i u Istanbul. I to smo rije\u0161ili. Adni i Pe\u0161i\u0107, vrhunski sve odradili. Sretna sam. Bo\u0161a mi javlja ne mo\u017ee do\u0107i u Sarajevo. Ozbiljne poslove radi u Italijanskom ko\u0161areka\u0161kom savezu. \u201eHajde, poslije Varaje da se na\u0111emo u Ljubljani. Moj Ra\u0161o Nestorevi\u0107 \u0107e ti sve obezbijediti za snimanje. Ho\u0107e\u0161 Sto\u017eoce ili Tivoli?\u201c, ka\u017ee Bo\u0161a. Sti\u017ee poziv iz Beograda. Bio je \u010detvrtak i ka\u017ee Varaja: \u201eMo\u017eete li biti u ponedjeljak u Beogradu?\u201c Drugi mjesec me temperatura dr\u017ei, snijeg pada ali sve je to neva\u017eno. Oko 13 sati tog ponedjeljka, do\u0161li smo u hotel u Beogradu. S nekom strijepnjom tipkam \u017darkov broj. Ka\u017ee: \u201eDa li je OK u 18?\u201c Ta\u010dno u to vrijeme, doveli smo ga u Hotel Palas. Tamo smo ve\u0107 doma\u0107i jer godinama nam daju svoj salon za snimanje. Osjeti on da ga odmjeravamo, a ja nikada ne bih rekla da boluje od karcinoma i da je u zadnjoj fazi bolesti. Ka\u017ee pred svima: \u201eArijana, nikada nisam sreo osobu koja ima takvu komunikativnu mo\u0107 u ubje\u0111ivanju. Raspitao sam se o Vama. Drago mi je da ste to ba\u0161 Vi.\u201c<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Mo\u017eete misliti koliko sam bila dosadna. I onda dvosatni privatni razgovor u kojem smo nas dvoje popu\u0161ili kutiju cigareta. Sve \u0161to mi pri\u010da, \u017eelim da snimimo i pohranjujem sebi to u glavi da ga i zvani\u010dno pitam. Pla\u010de on, pla\u010demo mi. Kao da znamo da nikada niko vi\u0161e ne\u0107e praviti film u kojem je junak iz Grenobla. Vani pada snijeg i \u017eao mi \u0161to je kadar napravljen kontra prozora. Vidjela sam tu neku simboliku ali tehni\u010dki smo tra\u017eili bolji kadar. Pri\u010da nam da je u Sarajevu imao 56 medalja kluba i reprezentacije i sve mu je ostalo. Tek prije nekoliko godina dobio je jednu. Naime, 1992. godine dje\u010dak Davor Vasiljevi\u0107 se zatekao na Grbavici kod bake i djeda. Otac mu je bio u VRS, a majka u bolnici. Po\u0161to je djed bio poznati kolekcionar, po\u010detkom rata, na njegovim vratima, pojavio se jedan vojnik VRS s namjerom da mu proda medalju. Pitao je odakle mu? Ovaj je odgovorio iz Varaji\u0107evog stana. Po\u0161to se radilo o posebnoj medalji sa Olimpijade iz Montreala 1976. godine, starac je to odmah kupio. Nekoliko mjeseci kasnije, pri odlasku s Grbavice njegove supruge i unuka, medalju je dao dje\u010daku i rekao mu da je mora dati vlasniku. Oti\u0161li su u vojvo\u0111ansko selo i zbog neima\u0161tine, dje\u010dak je odrastao u Domu za djecu bez roditelja u Sremskoj Mitroici. Godinama se raspitivao za Varaji\u0107a i nije mogao do\u0107i do njega. Tek prije nekoliko godina je uspio i ispunio \u017eelju svog djeda i mnogo obradovao Varaji\u0107a. Bi\u0107e prilike da u nekom budu\u0107em serijalu, obradimo i taj ratni dio. Snimismo jo\u0161 dva sata prezanimljivog intervjua.<\/p>\n

Za 50 godina sjajne pobjede, Bosna zaslu\u017euje novi film. Ova Bosna je pri\u010da o jednom vremenu i vrijednostima koje je tada\u0161nje dru\u0161tvo po\u0161tovalo. I to je bio moj cilj. Materijal koji sam pohranila je suho zlato za budu\u0107e generacije koje se budu \u017eeljele baviti dokumentaristikom. Za\u0161li smi duboko u no\u0107 i on je ve\u0107 bio umoran. Vratio se u bolnicu sretan jer je \u017eelio da ispri\u010da svoju pri\u010du. Meni je u sje\u0107anju posebno ostao obja\u0161njen osje\u0107aj njegove majke kad ga je vidjela sa peharom evropskog \u0161ampiona: \u201eMoja majka se stalno brinula za mene i bojala se da se veseli.\u201c Mislim da je li\u010dio na svoju mamu.<\/p>\n

Sljede\u0107u sedmicu zakazujemo Bo\u0161u u Ljubljani. Dolazimo u Arenu Sto\u017eice i skoro se pogubismo. Jutarnji su sati, ve\u0107ina vrata su zaklju\u010dana. Sve je digitalizirano. Na\u0111osmo pravi ulaz. Nigdje nikoga. Ulazimo u dvoranu. Ogromna. Impresivna. Na parketu poput ta\u010dkica nekoliko radnika, kuckaju ne\u0161to. Jedan mu\u0161karac dolazi do nas i pita me jesmo li iz Sarajeva? Odvodi nas do recepcije gdje \u0107e Tanjevi\u0107 do\u0107i. Ekipa ode da tra\u017ei mjesto za snimanje. Recepcionar, na\u0161 \u017eemljak. Iz Biha\u0107a je. Ulazi de\u010dko koji me podsje\u0107a na mog mla\u0111eg sina. U ruci nosi bananu. Zemljak dobacuje: \u201eI on je na\u0161. Igra u Olimpiji i za na\u0161u reprezentaciju.\u201c Mislim da se preziva Lazi\u0107. Ka\u017ee mi da je izgubio oca prije mjesec dana. Ja se rastu\u017eih i pitam se za\u0161to je kupio samo jednu bananu. Upoznajemo se i pita me kada \u0107e Bo\u0161a sti\u0107i? \u017duri na trening.<\/p>\n

Sti\u017ee profesor. I ka\u017ee: \u201eHajde da zapalimo.\u201c Pitam: \u201eOvdje?\u201c On odgovara: \u201eU gara\u017ei\u201c. Na\u0161 voza\u010d Salih nam donosi kafu, a zemljak s recepcije po kola\u010d. Pri\u010dam mu o snimljenom materijalu i \u0161ta slijedi.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Ka\u017eem mu da \u017eelim napraviti premijeru filma za raju koja voli Bosnu s \u010dim se moji u FTV-u sla\u017eu. Obe\u0107ava da \u0107e do\u0107i oko 1. aprila. Krenusmo u salu da snimamo. Ko\u0161arka\u0161i Olimpije treniraju i ka\u017eem da imamo problem. U tom nam prilazi trener. Poznat mi. Ljubi se s Bo\u0161om i ka\u017ee: \u201eDobro nam do\u0161ao.\u201c Upoznajemo se i kako re\u010de da se zove Gregori Hafner iz mene izleti: \u201eA to si tiiiii\u201c. Gleda me. Ka\u017eem da se sje\u0107am utakmice protiv Bosne i kad nijedno slobodno bacanje nije proma\u0161io. Smijem se, a njemu malo sve to \u010dudno. Imam prijedlog, ka\u017eem. Narednih sat vremena, voljela bih da slu\u0161ate jednog od najve\u0107ih trenera svijeta i \u010dujete pri\u010du kako se postaje evropski prvak. Gregori klimnu glavom i stado\u0161e svi iza kamere.<\/p>\n

Ide divna Bo\u0161ina pri\u010da koju zavr\u0161ava da su se njima zvijezde poljubile, da se naprosto njima desila ljubav. Svi ga slu\u0161aju, a ja ve\u0107 imam prvu re\u010denicu filma koja je ina\u010de najte\u017ee izbirljiva. Kada smo zavr\u0161ili dobacuje momcima: \u201eSlu\u0161ajte trenera, a ne menad\u017eera\u201c. Okrene se prema meni i ka\u017ee: \u201eOpro\u0161tajna cigara ponovo u gara\u017ei.\u201c I tamo Bo\u0161a nema mira. Prilaze mu ljudi. On sa svima srda\u010dan i nasmijan. Veliki je to \u010dovjek. Ve\u0107 sljede\u0107e sedmice sti\u017ee planetarna vijest. U\u0161ao je u Ku\u0107u slavnih.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Vra\u0107aju\u0107i se za Sarajevo iz Ljubljane, snimatelj Vanja me pita da li mi ne\u0161to mo\u017ee re\u0107i. Kontam ne\u0161to sam fulila jer Vanja je biv\u0161i ko\u0161arka\u0161. Rekoh \u0161ta, a on: \u201eSve koje smo snimili su tako odgojeni i skromni\u201c. Da, to je onaj isti psiholo\u0161ki profil koji sam na po\u010detku analizirala. Ostali su isti.<\/p>\n

U Sarajevu je stra\u0161no hladno. Po\u010dinjemo zavr\u0161nu fazu snimanja. Devet sagovornika u tri dana. Snimamo u prostorijama KK Bosne. Taj u\u017easni minus, podsje\u0107a \u0161ta je Bosna danas. Prvi sagovornik Dra\u0161ko Prodanovi\u0107, Bo\u0161in pomo\u0107ni trener u Grenoblu. Cvoko\u0107e, a ja mislim da \u0107u umrijeti od zime. Bojim se za Dra\u0161ka da \u0107e se prehladiti. Malo je uranio legendarni gospodin Pitija. Skinuo i kaput. I tako, gospodin Mirsad Milavi\u0107, pa na\u0161 Noka Bili\u0107 koji je za Radio Sarajevo izvje\u0161tavao sa utakmice i tako dalje.<\/p>\n

Ulazim u monta\u017eu. Jasmin monta\u017eer i ja. Veliki je posao pred nama. Mnogo kvalitetnog materijala. Te\u0161ko je napraviti selekciju i bilo \u0161ta izostaviti. Ali tu postajem hladna, tje\u0161e\u0107i se da \u0107u za nekoliko godina biti penzionerka i da \u0107u sve to iskoristiti, montiraju\u0107i novi film.\u00a0 Tra\u017eimo Kind\u017eeta. On je tako \u017eiv kao da u\u017eivo pri\u010da. Stotine fotografija je skenirano, a o videu da ne pri\u010dam. Sve \u0161to postoji u riznici dokumentacije u RTV domu su mi prona\u0161li. Jedva \u010dekam da sklopimo pri\u010du.<\/p>\n

Dado \u0107e raditi trejlere i tizere i izdvajamo materijal za grafi\u010dki dizajn. Devet termina monta\u017ee je pred nama. Emitovanje je 4. aprila u Dokumentarnom \u010detvrtku. Isti dan, bez ikakve pomo\u0107i osim obe\u0107anja prijatelja, zakazujem premijeru u Domu mladih. Kolege me pitaju, gdje su mi pozivnice? Ka\u017eem da ih nemam i da sam rekla ljudima da pozovu sve koji vole Bosnu. Ja sam putem dru\u0161tvenih mre\u017ea, tako\u0111e pozvala prijatelje. \u201ePa ko \u0107e ti do\u0107i ako nema\u0161 pozivnice\u201c, govorili su mi. Ja bih odgovarala, do\u0107i \u0107e prijatelji. Kolege novinari iz drugih medija sa mnom su se radovali ovoj pri\u010di i dali joj zna\u010daj. Tog \u010detvrtog aprila, Domom mladih se orila pjesma: \u201eKo je na\u0161a ljubav? Bosna Bosna…\u201c, a onda se u prepunoj sali za\u010duo glas kolege Popovskog dok prenosi utakmicu iz Grenobla. Krai\u010dkom oka vidim ljudi pla\u010du, prisje\u0107aju se, a ja rekoh u sebi da je novinarstvo plemenito.<\/p>\n

Odjavna \u0161pica i Indexi \u2013 Modra rijeka. Da, zaista \u201evalja nama preko rijeke\u201c. Zvoni mi telefon. Varaji\u0107 gledao preko kablovske. Ka\u017ee: \u201eDraga Arijana, ovo mi je najljep\u0161i dokumentarni film koji sam gledao, a gledao sam ih puno\u201c. I njega je sve to podsjetilo na ljep\u0161e i kvalitetnije vrijeme. Kao i nama, nedostaje mu. Na\u017ealost, njegov intervju u filmu je posljednji koji je dao za \u017eivota. Ali i on i Mirza, Sabe, Dino, \u017eive kroz \u201eBosnu\u201c. Dok ovo pi\u0161em sti\u017ee i prvo festivalsko priznanje sa Me\u0111unarodnog festivala sportskog filma na Zlatiboru. Njihova postignu\u0107a ni 40 godina poslije, ljude ne ostavljaju ravnodu\u0161nim. Slijedi Milano, pa Moskva. Svi ih \u017eele gledati. Ako me pitate, da li bih sada ne\u0161to promijenila? Ne bih ni\u0161ta. To je moje srce. I meni su se zvijezde poljubile.<\/p>\n

[youtube https:\/\/www.youtube.com\/watch?v=IW9hElGXTwM]media. Ba \/ Galib Gicic Rtv Np<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Bio je novembar pro\u0161le godine i jo\u0161 jedan te\u017eak politi\u010dki serijal, iza mene. Posljednja sjednica Predsjedni\u0161tva SFRJ. Bogi\u0107evo NE. Kratki susret u hodniku sa urednikom Redakcije dokumentarnog programa FTV Namikom Kabilom i ideja da napravimo za april Bosnu i tako u \u017eivotu ostavimo jedan od najve\u0107ih bosanskohercegova\u010dkih uspjeha u pro\u0161losti. Ni\u0161ta od mog odmora. I […]<\/p>\n","protected":false},"author":21,"featured_media":57790,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[9],"tags":[],"class_list":["post-57789","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drustvo"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/57789","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/21"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=57789"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/57789\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/57790"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=57789"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=57789"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.rtvnp.rs\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=57789"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}