Author: Binasa Malicevic

  • Pešter, šala nije

    Pešter, šala nije

    Sandžak – Puno se ljudi bavilo Pešterom. Bilo je tu raznoraznih stvaralaca… Neki su to radili da bi na  Pešterskoj visoravni stekli životno iskustvo, neki zato što su zaista verovali da će promeniti ćud prirode…

    To njegovo veličanstvo – sandžački Sibir, čini mi se, ima udela u svakom Peštercu, pa dele  svoju plemenitost.

    Ali Mustafa se smeje, toplo, srdačno, i rukom pokazuje na zelene pašnjake. – Pođi sa mnom – kaže Kučević. – A ja, naravno, želim da vidim ovozemaljsku  magiju.

    – Vi nikoga ne slušate? – Ne, nikad. Dedo se smeška kao da time prkosi sandžačkoj kotlini. Kako uspevate da  rečima kontrolišete prirodu. – Prkosim joj, donekle…

    Govori iskreno, više sa srca, osetio je da cenimo njegov muhabet. – Ja sam navikao da budem na svežim pašnjacima –pripoveda uverljivo, oštro. – Sve je u redu, dobar ste sagovornik! Pitala sam: Vi ste sigurno mnogo radili u životu? – Prilično sam se trudio u onom Titovom vremenu…

    Recite, šta mislite o pešterskim selima? Što se mene tiče, ja sam iz Kamešnice koja veli: “ U mladosti je bekstvo jedino rešenje!” – Niste me ubedili, zaista…

    Nasmejao se gotovo, razumno… Znate ono staro: Razmišljati o rodnom zavičaju, znači, stvarati novu budućnost. Ali, vi ne verujete da su mladi napustili kućni prag – konstatovao je Mustafa Kučević.

    -Ja uživam na Pešterskoj visoravni do prvog mraka, osećam prirodu čitavim bićem, sanjam o svojoj mladosti…

    Binasa Malićević

    Podeli
  • Dva jarana: Mujo i Bole

    Dva jarana: Mujo i Bole

    Mujo i Bole su sasvim pristojni, ozbiljni, srdačni i učtivi novopazarski ulični čistači.

    Najveći deo njihovog razgovora svodi se na to šta ne valja na našim cestama, raskrsnicama, sokacima…

    Iz tog razgovora uvek je bilo još nekoliko slojeva zanimljivih priča.

    – Ako želite, nazovite to “pazarskim jedinstvom” – reče Mujo. –Ali moramo da radimo. – Glas mu je postao veoma topao; i dalje je želo da krene… Zaćutao je, lice mu se ozarilo. – Tu su ulice na kojima zarađujemo platu i hranimo svoje porodice. Želite li da nešto pitate i mog jarana.

    Pratila sam te korake koji su se primicali televizijskoj ekipi, a onda su objica zablistali u punom glamuru… Bila sam iznenađena, rekoh već, neočekivana promena, uz njihovu ljudskost, sve je lepše i prirodnije.

    -Rekao sam vam da volimo Novi Pazar i stanovnike ovog grada. – Da, sećam se, kakav je to dar; kakav je to dar za prijateljstvo. – To je poklon za dobre ljude! Eto to! Potom: Daj najbolje od sebe, odprilike – kazuje Bole.

    A u slobodno vreme puše dovan i posmatraju rodni grad.

     

    Binasa Malićević

    Podeli
  • Limun: Narod me puno  haje

    Limun: Narod me puno  haje

    Mnogi se sa setom sećaju veselog buregdžije. Evo prilike, da budemo radosni, oduševljeni, nostalgični…

    Strepimo hoće li Limun razgovarati za televiziju. Ne hoće li, može li. Nismo slučajni radoznali prolaznici.

    Zato smo krenuli  na novopazarske ulice, zato idemo Ajvari Šefiku. Iz rodnog Prizrena davnih osamdesetih došao je u  Novi Pazar. Ovaj grad ga je prihvatio, zavoleo, ugostio i skućio. To nipošto neće zaboraviti!

    Pitamo ga: Limune, kako živite? – Dobro. Samo neka je zdravlja i slobode. Jes kriza, ali, sestro, volim život, žene, prijateljsko druženje…

    Znaš, ulice uključuju da svakog dana gledaš lice Novog Pazara: najbolje je da budeš običan, jednostavan; tako je zabavnije. – To svakako nije čitava priča. – Nije, sretnem tako neke skromne poznanike… Rane opet prokrvare vrate mi se stare slike. Znam, teško je zaboraviti tu bezbrižnu mladost.

    Zagrlivši grumen sandžačke zemlje iznad svoje tezge, Limun se čudi kako ga još uvek svi pamte. – Da, tako je. Novopazarci me veoma cene, kao što su cenili i moju buregdžinicu…

    -Razgovor sa nama ga je opustio i ohrabrio. – Da li je tako? – Jeste. – Šta nabavljate? – Prodajem kadaif, bozu, borovnicu, hurme… – Uživam u svom poslu! – Dobro vam ide? – Tako nekako.

    Potpuna odanost Novom Pazaru, sledi čovek svoj san, ovaj uvaženi život, kako god ga nazvali…

    Binasa Malićević

     

    Podeli
  • Sandžački  čobanin: Bio sam opasan

    Sandžački  čobanin: Bio sam opasan

    Sandžak- Od Novog Pazara do Sjenice, na toj sandžačkoj džadi od pedesetak kilometara, smešteno je selo Banovica.

    -Zavičaj je naš život, najdragocenije. – Odrasli smo kraj ognjišta, ko može to da zaboravi? Ovo planinsko mesto ima dušu – kazuje naš čobanin (1938).

    –  U ono moje vreme ljudi su se više poštovali i družili. – Ja sam Vehbija Orovčanin iz Banovice, počinje dedo svoj muhabet.

    O kozama se jako malo priča i ovim putem želimo da kažemo par reči o njima. – Imam 13 komada. – Čuvam koze po planini i uživam svirajući na frulici. – Imam 85 godina, reče.

    Nije lako sa kozama? Vehbija se okrenu,  pogleda svoje „sirotice“ i imanje ,  i sa dubokom tugom odgovori: nije to ništa…  Što su ovi pašnjaci prazni…

    Vehbija se zamisli. Na pitanje jel’ ima  još stada u selu? Sporo izgovara: – Pa, reći ću ti da ima… – Zato što stari ljudi čuvaju koze, ovce, krave…

    -Mislio sam da nikada neću pričati za televiziju? – Išao sam sasvim drugim putem. – Da sam se opirao, ti bi mi zamerila, zar ne?

    Postoji dobrota u njegovom pogledu, poput glasa prirode.

    -Priđe još jednom do svojih koza … Posmatrajući ih iz svoje filozofije! – Ne, ne mogu ja bez njih…

    Vehbija ima poseban ukus za planinski kraj te uskoro planira da unapredi  svoje stado.

    Proslavljeni sandžački pevač Nusret Orovčanin ističe da je dedo njegov otac.

    Binasa Malićević

    Podeli
  • Niko nikoga ne sluša

    Niko nikoga ne sluša

    Sandžak – Zima je teška na selu, tada poljoprivrednici imaju malo više slobodnog vremena. Snega još uvek ima, a u podgolijskom području meštanima pravi problem  i  vetar, koji stvara velike smetove.

    Ekipa RTV –a Novi Pazar posetila je selo Ljutaje, gde je zabeležila priču dugogodišnjeg stočara  Nazima Ljajića.

    -Kako ti je ovde? – Vala, dobro. Samo, omladina neće da radi. Jok. – I sve to zbog krava, ovaca, koza… Zapita se Nazim.

    Na obroncima Golije i delom na Pešteri prostire se selo Ljutaje, prekriveno brdima.  – Hoće te li uspeti? -Hoću, ako budem uporan – ispričao je naš prijatelj i dodao: – Gledaj, hoće hleba bez motike…

    Selo Ljutaje poznato je po stočarskoj proizvodnji, a ovom poljoprivrednom granom bavi se i  Nazim Ljajić, koji kaže da za poljoprivrednike ni tokom zimskih meseci nema vremena za predah.

    – Ako me pitaš, priroda mi je promenila ćud. – To izgovara veoma ponosno – ovaj sandžački GOSPODIN.

     

    Stočarska proizvodnja u njegovom domaćinstvu je tradicija, nekada je na njegovom imanju imalo više stoke. Sada Nazim radi u skladu sa svojim godinama ali ipak dovoljno za njegove potrebe.

    – Ako cene ostanu iste, biće teško ići napred, i tako dalje – Pogledajte ovu lepotu – zbori Nazimaga.

    Selo Ljutaje udaljeno je 28 km istočno od Sjenice, a deo je katastarske opštine Duga Poljana.

    S prvim sunčanim danima, stočari treba da se pripreme za ispašu stoke, koja se obavlja postepeno i u skladu sa preporukama. Pravo je vreme da se očiste prostorije za smeštaj stoke, koje prema preporukama treba da budu sa više svetla i  vazduha.

    Binasa Malićević

     

    Podeli