Author: Binasa Malicevic

  • U cik zore na njivu

    U cik zore na njivu

    Sandžak – Sitniče – Kad godine uzmu danak i kada posledice prošlog vremena počnu da se primećuju u sve većem sadržaju, život, kako reče Džemila Društinac iz Sitniča, gubi draži. A što je još važnije, nekako je posebno zanimljiva i neobična. Odavno je shvatila svrhu života: Jedino je dobro da imamo zdravu porodicu  i nežnu dušu. Drugim rečima, vođena je teškim životom. Džemila je morala da sluša domaćina porodice – u liku svekra, svekrve, supruga… Dakle, njen celokupni život bio je surov.

    – Žene su se još porađale po kućama i štalama. Deca su se takođe rađala iza žbuna, na livadi, njivi, u brazdi… Novorođenče se samo nadoji, okupa, zamota u sukno, a porodilja nastavi da radi težak fizički posao. Bila sam  zdrava ko dren! Srećna što sam rodila muško dete. Mogla sam svojom mladošću da osvojim svet – priseća se naša neverovatna nana.

    Dakle, to je bio moj početak, u velikoj seoskoj zajednici, ali u porodici gde je svako pojedinačno radio svoj posao. Svekar je bio domaćin i obično se on pitao za sve u domaćinstvu. Dedo je odlučivao o svemu, prvo raspored rada i planirao ko će šta da obavlja. „Mladost i ludost“ u mojim nedrima – kazuje sa suzama u očima sandžačka domaćica. Džemila je zaboravila na televizijsku ekipu dok priča o svom prošlom životu. Bilo joj je čudno kako smo je pronašli…

    Oči su joj izgubile sjaj i blesak. – Gledam vas i beležim te mudre reči. Kažu da ste previše vremena provodili na poljima Sitniča. – Uzdahnula je dubokim, teškim uzdahom. – Ne znam kako sam izdržala, preteške poljoprivredne poslove, ali sam tada shvatila da se sve može u životu, ako imate decu i ako volite. Kao da je iza nje neko drugi, koji je podstiče na mladost, ašikovanje, sevdah i tešku životnu priču.

    – Ponešto od svega da vam saopštim. U njoj vidimo svoje majke… – Mislim da osoba koja se istinski namuči u životu ne bi to zaboravila za sva blaga sveta. Mi uzdišemo čist vazduh koji je na ovim brdima kao „čuvar kuća“. – Više bih volela da mogu bolje da se krećem. Ne daju dva života. Živelo se čvrsto. Grčevito u smislu da je svako od članova porodice morao ozbiljno da se potrudi, da bi od ovih surovih brda, moglo da  se živi. Sem ulja, petroleja, soli i šećera, sve ostalo se proizvodilo u baštama, livadama, njivama… Ponekad bi se našla „difka“ kahva u džezvi – to je bilo gorko kao čemer – priseća se Džemila Društinac.

    A onda su se vrata otvorila, ona je podigla pogled i ugledala unuka, vreme je za nanine lekove… Pred vama je jedno istinito i iskreno štivo. Tako ga treba i doživeti. Cilj nam je da se u pričama i kusur skromnih sadržaja iznese ono najvažnije i da se oduzme od zaborava…

    Sitniče je naseljeno mesto grada Novog Pazara u Sandžaku. Prema popisu iz 2011. je bilo 876 stanovnika. Udaljenost Sitniča od Novog Pazara je 11 km.

    Binasa Malićević

    Podeli
  • Mlade hoće samo da šetaju

    Mlade hoće samo da šetaju

    Otkud želja Esmane Kurtanović iz Selakovca da se seti „kirkita“ i razboja, da tka ćilime i staze? E, da ti nešto kažem: u početku su mi deca branila što radim ovaj posao. – Posle su se pomirila sa sudbinom. Ne želim da sedim dokona i čekam da se desi bolje sutra. Mnogi je u naselju cene kao poštenu, dobru, radnu  i vrednu ženu. I sa deset snalažljivih prstiju, koji tako lako ređaju pređu po žicama razboja, uživa u svom poslu…

    – Prošlo je vreme za ćilime, staze, vunene jambolije, pustećije… Ipak se dosta toga promenilo – kazuje ova dragocena nana. – Bila sam svedok jednog vremena koje mi je pokazalo koliko, okružena svojom porodicom, nisam marila da je svet oko mene prolazan i mnogo veći. Godine i rad su me razbudili iz sna. Ma koliko voleli „moderno vereme“, koje nam je pružilo da živimo lakše i bolje, ipak žalim za svojim pešterskim selom, ovcama, kravama, velikom porodicom i onom bezbrižnom srećom – otkriva Esmana.

    Vredni ženski prsti neprimetno prebiraju po vunenim žicama, prenose umeće, motive i pređu na ćilim. Hiljade tkalja imao je, i više nema Sandžak. Na pešterskim ćilimima dominira crvena boja u više nijansi – od tamno crvene do ružičaste šare. Ova tkanina ima dva jednaka lica. Sandžačke žene imale su vremena i dara da tkaju ćilime kao svoj život.

    – A ja, naravno, nemam nikakvog drugog posla. I tako sam tek na pola puta…-  Ako imaš prediva, onda si pravi domaćin. Nekada su se od ćilima kupovala imanja, šorvani, petolirke, zlatni lanci od dva metra, ovce, krave – tvrdi naša nana. Sećam se te radosti kad sam bila mlada… ređala sam žice na razboju, sve pevajući…

    Tako smo životu poklanjali radost i lepotu. Bilo je više čestitosti i međusobnog poštovanja – svedoči zanimljiva Esmana Kurtanović. Osim toga, moramo da naučimo mlađe generacije da više rade, da slušaju i čuvaju svoju tradiciju i običaje… –  Nadam se da napredujetu u svom zanatu? – Imam staze koje bi mogle da krase nečiju  alturku. Ponosna sam na svoje majstorstvo. Razgovaraćemo.

    Nana   oseća da je cenimo i podržavamo. – O, koliko sam samo izatkla ćilima, stazica, jambolija… – Ova neobična domaćica polako “kirkitom” slaže pređu, podižući pogled ka našoj kameri, želi što bolje da istakne svoje zanatsko umeće… – Gledala sam i učila od svoje majke, pre nego što sam se udala. Zanati nestaju jedan za drugim . Naravno, sačuvaš sve što možeš, zar ne? Ali zapravo moraš da urazumiš omladinu. Kad jednom shvate, vratiće se svojim korenima. – Ne, nema izbora. – Esmana kazuje prijatno jasno: osećam kako bi ovako govorile sve majke…

    Ne može se zaobići želja, da se čuje i otrgne od zaborava, nešto iz kulturne baštine Bošnjaka. Ove neobične priče se mogu slušati i gledati na sve načine. Jedni će ih shvatiti kroz opis Jeni Pazara. Drugi će reportaže doživljavati kao sećanje na detinjstvo, bezbrižnost i odrastanje jedne srećne generacije, prožeto svakidašnjim životom.

    Želja joj je da ipriča ono što zna. Da neko ne kaže bilo pa prošlo, kao da se nikada nije događalo…

    Binasa Malićević

    Podeli
  • Jusuf Goce Dervišnurović: Nokautirao sam Kubanca

    Jusuf Goce Dervišnurović: Nokautirao sam Kubanca

    Novi Pazar – Rođen je u bokserskoj Jošanici 1951. godine. Tamo svako dete ume da zauzame bokserski gard i nabroji kategorije u boksu. Tu su ponikli Jašar Smajilović, braća Koca, Nagib Koč, Nesko Mujdragić, Gocetov brat Ćuro, i drugi, manje afirmisani bokseri. Jošanica je poznata i po dobrim fudbalerima, golubarima i šatkarima… Nije Goce bio Bogom dani talenat. Sve što je u boksu postigao, rezultat je potoka prolivenog znoja, upornosti… I balkanskog inata, svojstvenog ljudima ovih krajeva…

    „Šapion iz inata!“ Tako ga je nazvao Toma Hladni, posle meča sa Kubom, u dresu mlade reprezentacije Jugoslavije, avgusta 1973. godine… Kubanci su visoko porazili svoje rivale na novopazarskom ringu, a Goce je bio jedan od retkih pobednika u domaćoj reprezentaciji.

    Nokautirao je Ređina Čapmana, kasnijeg vicešapiona sveta, a na „mala vrata“ je u reprezentaciju ušao. Bruno Hrastinski je posle borbe zagrlio Goceta, on ga je pomalo uvređeno pitao, zbog natezanja oko učešća u ekipi: – Gde su ti Vaši šapioni, čika Bruno? Ja sam šapion! Iz inata, da znaš!

    Bilo je mnogo „frke“ oko meča sa Kubancima. Tri dana ranije Kubanci su bokslovali u Kumanovu i prosto „razbili“ naše bokserske nade. Za revanš u Novom Pazaru selektor Toma Hladni i Bruno Hrastinski, trener, nisu mogli da sastave ekipu. Razbežali se umišljeni šapioni, žalili na povrede, izmišljali neodložne poslove. Nije im se ponovo boksovalo sa Kubancima, prvom nacijom sveta u amaterskom boksu… Meč su spasili Safet Koca i Ibrahim Ferizović. Oko učešća Goceta Dervišnurovića u reprezentaciju je bilo dosta natezanja. Nije ga Bruno dovoljno znao, sumnjao je u njegove mogućnosti. Čast domaće ekipe spasili su Goce, Nikolić i Bratislav Ristić. Pobedili su tamnopute rivale…

    Meč sa mečom, pobeda za pobedom. Srpska liga, Druga savezna liga. Mirko Petković, Jovanović, Drenovak, Borota, Gievski… Samo je od Šapčanina Destanovića izgubio borbu. Revanširao mu se ubrzo. Bio je Goce i seniorski prvak Srbije. Nije bio na državnom prvenstvu. Ne seća se zbog čega. Uspešan je bio u Prvoj ligi… Svetomir Belić, Jeftić, Nedeljković, Kreso, Momčilović, Nikolić, Mančić, Pavićević, Veselin Žižić, Nazif Gaši… Jedne borbe je izgubio od Belića i Nikolića iz Partizana.

    Postao je meta interesovanja mnogih klubova. Nisu žalili truda i sredstava da vide Goceta u svom dresu – Radnički iz Niša, Prištine i Beograda, pančevački Dinamo…

    U Pazaru sam pobedio Filipsa, reprezentativca iz Nju Džersija, iz Amerike. Poljsku olipijsku nadu, Ponedeljnika, pobedio sam tri puta. Jednom u Krakovu, dva puta u Pazaru. Bio je stvarno dobar, školovan bokser, u treningu. Nisam mu ležao kao protivnik. Za mesto u selekciji Poljske, borio se sa Jiržijem Ribickim, čestim protivnikom Tadije Kačara na velikim takmičenjima…

    Fotografije su korišćene iz emisije “Sandžački velikani – Jusuf Goce Dervišnurović.”

    Dr Safet Skenderi: Mnogo je poštovao, lečio i voleo Goceta…

    Binasa Malićević

     

    Podeli
  • Pijem planinsku vodu

    Pijem planinsku vodu

    Banovica – Nusretova iskrenost, uverljivo i realno mirenje sa planinskim životom, prirodom –  doprinosi da rasvetlimo delove zaboravljenih sandžačkih lepota, tradicije i običaja. Naša priča da iz života Nusreta Orovčanina gledalac sazna i uči zanimljivosti za koje su mnogi uskraćeni u svojim sredinama… Elem, niko se nije žalio da njegova životna reportaža ne prija građanima Sandžaka, Srbije i nekadašnje Jugoslavije.

    Narod ga prihvatio. – Još uvek pevate. – I samog sebe iznenadim oštrinom svog glasa. Banovica ga posmatra kao da očekuje sledeću pesmu. Tako Nusret sada gleda na svoje sevdalinke: istrajno iščekujući svakodnevnicu. Kamerman blago naznači sagovorniku da počne sa pevanjem. – Pa, videćemo. S vremenom… – Nusrete, svaka čast. – Zar? Samo pokušavam da istrajem u onom što volim, i da to sačuvam od zaborava – otkriva Nusret Orovčanin…

    Iako pripada planinskom kraju, nikada nije želo da zaboravi tabananja prašnjavim ili blatnjavim putem po svakojakom vremenu; presrećna zadržavanja između školskih odmora sa loptom – krpenjačom koja je vislila s osušenih grana…

    Ne možeš bez pesme? – pitasmo Nusreta. Ili ne želite? Pokaza osmeh. – Iskren od srca. – Oslobodio se treme i primako bliže mikrofonu. – Pesma je ponekad poput poveza na očima i ustima. Guši. A tu su i gledaoci, slušaoci, publika, moji seljaci… – A ja ne mogu da ih razočaram – kazuje naš prijatelj.  S vremena na vreme, susreće se sa putnicima – namernicima koji se svaki put oduševe Nusretovoj iskrenosti i ljudskosti.

    Oko njega su priče slikovite, raznobojne i iskrene reči. Što je ogromna istina. Blaga usamljenost i tuga za opustelim selom, mladi otišli u gradove i te kako ga tište, ali uprkos tome nostalgija zauzima malo mesta u njegovom životu. Dok pratite Nusretove pesme, molimo vas da zaboravite šta znate o lošem životu. Učestvujte. Slušajte odjek tih reči u srcu  i duši. Uživajte u svakoj reči i emociji. Dopustite da vas usreći, zarobi i ukroti. Upitajte sebe šta ona menja u vama? Da li je to sevdah?!

    Nusretov iskorak. Ispočetka je bilo zanimljivo. Nedostaje mu tadašnja Banovica. Sve, sve u vezi s njom, od njene savršene izvajane prirode, preko raspevanog sela, do njene surove zime, koja je zapravo odavno izgubila svoju oštrinu i okrutnost….

    -Zato su se pitali, neki, kako ćeš se prilagoditi u Beogradu. Ja nisam, da se razumemo. Ovo si želeo, zar ne? Da budem iskren, jok vala. Ima još mnogo toga da naučim. Na primer, nije dobro da me prati ceo orkestar, ja se dobro ne snalazim, da ne pričam o tome kad stanem na muzičku scenu….

    Ovu džamiju izgradili su meštani Banovice i sandžačka dijaspora…

    Uvek u društvu prirode i neobičnih ljudi, koji već dobro poznaju planinski kraj, bolje nego što poznaju Nusreta Orovčanina…

    Binasa Malićević

    Podeli
  • Ibrahim Vlaja Ferizović: Ludo hrabri Pazarac

    Ibrahim Vlaja Ferizović: Ludo hrabri Pazarac

    Novi Pazar – Na ringovima širom Jugoslavije ostao je u sećanju ljubitelja boksa kao veliki borac, udarač, fajter koji nije štedeo ni sebe ni protivnika. Ringovni kamikaza. Magnet za gledaoce… A protivnici za poštovanje – Marijan Beneš, Nazif Gaši, Veselin Žižić, Gievski, Rajšić… Vodio je sa njima bokserski rat do istrebljenja… Toma Hladni, veliki trenerski šmeker, zapazio je Vlaju na meču Mladih reprezentacije Jugoslavije i Kube. Svideo mu se ovaj mladi, ludo hrabri Pazarac…

    Sa momkom čokoladne boje kože, sa dalekih Kariba, Romerom, upustio se u žestok okršaj. Nije birao protivnike. – Ispadanjem iz elitne konkurencije, ekipa Mladosti je počela da se osipa… Vlaju saleću mnogi klubovi, nude brda i doline. Najozbiljniji je beogradski Radnički. Bogat, organizovan klub, sa eminentnim Borom Dugecom u uglu ringa. Toma Hladni ga preporučio svom bivšem klubu, Dugoc je hteo da ga proveri u jakoj međunarodnoj konkurenciji, u valter kategoriji…

    Na turniru u Tripoliju, u Libiji, u leto 1976. godine. Vlaja boksuje u finalu sa domaćim miljenikom Omarom Šimom. Nokautirao je Vlaja Omara Šimu… Zlatna medalja, vredna novčana nagrada. Od brojnih Jugoslovena, samo se Vlaja i Svetozar Belić popeli na pobedničko postolje… Neki mesec kasnije pojavio se Vlaja u dresu Radničkog na velikom turniru u Konstanci, u Rumuniji… Još nije potpisao pristupnicu, lomi se između Radničkog na velikom turniru i odlaska u Nemačku, u profi kamp…

    Na turniru krem svetskog boksa – Kubanci, Rusi, Poljaci, istočni Nemci, uvek opasni domaćini, Rumuni… Vlaji na turniru baš krenulo. Obarao je protivnike kao bilijarske kugle. U finalu Nemac, snažan, mišićav, širok kao ormar trokrilac… – Nemca sam uhvatio malo na “kvarnjaka”. Dugec me savetovao – Ferize sine, sa Nemcem nema nadmudrivanja. Samleće te. Prvi kontakt, snažan udarac. Udaraj u bradu, u sam špic! Tako je bilo. Posle znaka gonga, Nemac na sredini ringa pruža ruku na pozdrav, a pozdravili smo se pre početka borbe, kako pravila zahtevaju…

    Preko njegove ruke sam ga pogodio u vrh brade. Opružio se Nemac koliko je dug… Klasični nokaut. Dugec još nije sišao sa stepenica ringa, toliko se to brzo desilo… Štapa se raspisala – Nokaut u petoj sekundi i slično. Bilo mi je drago to pisanja, naravno… U Radničkom sam prove jednu lepu sezonu. Protivnici tvrdi, jaki, sve jači od jačeg. Nisam se ni ja štedeo… Domaći i međunarodni turniri…

    Meč sa Benešem neću nikada zaboraviti. Bio sam na pragu pobede nad evropskim prvakom. Presudilo je Benešovo iskustvo i slavno ime… Bio sam popularan, džepovi puni para, lepe devojke u društvu. Kažu da sam povećao posetu Radničkom za hiljadu gledalaca po meču. Moji zemljaci Pazarci, Sandžaklije, studenti, nosili su me na ramenima…

    Ima Vlaja blizance. Ćerku Editu i sina Edina Ferizovića, fudbalera Novog Pazara, ranije beogradskog Železnika i pančevačkog Dinama… Ponosi se sinom. Sportista je, na oca.

    Binasa Malićević

    Podeli